Čemu ta uvodna konstatacija? Odgovorit ću pitanjem: zar danas nije izvjesno da plijene pornografsku ili horor projekti (što je eksponent već pomenutih Erosa ili Tanatosa) ovisno o psihološkom profilu publikuma? Sveobuhvatni artistički izraz rijetko da posjeduje dinamiku, koju predhodna dva gotovo pa da podrazumjevaju ili je eksplicitan izraz njoj podređen, i u cjelosti je upućen sebi i rijetkima koji se u njemu prepoznaju obzirom da apostrofiranje bilo kog principijelnog, vehementnog, u jednoj od krajnosti gotovo incidentnog – neumitno – sadrži i antipod koji dinamizira napisano. Stoga ako se i odredimo da nam Djelo služi sebi neophodno je „iscrtati“ tragove koji će znalca privesti.
Ako sagledavamo pisani kreativni iskaz u relaciji sa drugima upečatljivo je kako je muzika ta koja je uporedo hodila. Također se ne može pobiti i činjenica da je najupečatljiviji vid te kreativne sinestezije otjelovljen u trubadurima koji su muzičkim „zastorom“ oslikavali ambijent koji su njihove riječi donosile. Zanijekati nekada plod im virtuoznosti bilo bi neizvodivo, ali Riječ je – mimo tog – bila dominion i element po kom su pamćeni.
Drugi kreativni iskaz, koji je bio neizostavan u korelaciji sa pismom, jeste likovnost. Počev od kaligrafskih vinjeta u funkciji slikovnog rješenja početnog slova u tekstu pa – kasnije – do likovnog rješenja ukoričenja. Plakat neću pominjati jer nije u izravnom kontaktu sa Riječju koja je samo djelo već je marketinški segment.
Ako sagledamo neka od likovnih rješenja sakralnih tekstova nećemo moći a da ne dijelimo mišljenje kako su u pitanju remek djela apsolutno usklađena s tekstom kojem predhode. Izumom štamparije, te daljim njenim tehnološkim razvojem, likovnost postaje nezaobilazna pratilja pisane riječi; od rješenja ukoričenja pa do – eventualnog – ilustriranja teksta u nutar knjige.
Najveći progres u ilustraciji djela ostvaren je kod onih namijenjenih najmlađem uzrastu gdje djeca prihvaraju književna djela, memorišu i vrjednuju u neposrednom dodiru isključivo sa ilustracijom. Tekst, koji im odrasli čitaju, biva poistovjećivan sa likovnosti unutar djela tako da ga oni kasnije nose unutar sebe kao arhesliku i prenose putem projekcija ili sliku riječi, ili obratno; na osnovu primljenih riječi iniciraju vizuelizaciju u sazvučju sa već izgrađenim likovnim parametrima stećenim iskustveno kroz već proživljena djela.
I posljednji u nizu je film. Obzirom na tehnologije koje su obilježile novo doba; jednostavnost (uslovno rečeno) u radu, kao i niska cijena, omogućili su mnogim autorima da ambijentalno upotpune sliku koju njihova Riječ donosi. Neovisno da li je ilustrativnog ili igranog koncepta. Jedna od suštinskih osobenosti u tom i takvom iskazu je kongruentnost autora bilo da je sam realizator ili da je drugima ustupio da urade stručni dio pojašnjavajući im konstantno ono što u tom segmentu očekuje od tehničke podrške. (U pomenutom izuzimam koautorstvo gdje bi netko od filmskih Kreativaca dao sopstvenu vizuelizaciju ponuđenog teksta.) Tako realizovana poetsko-filmska slika bi trebala da bude u funkciji protažiranja Riječi kroz neposredniji način sa konzumentom ponudivši sveobuhvatniji doživljaj. Ukoliko se periferne komponente (filmovano-muzički segment) uzdigne do simbola gradiće atmosferu unutar koje će sama Riječ biti prepoznata kao ono što suštastveno jeste i treba da bude – Dominion. U protivnom bit će zasjenjena nečim što u ishodištu je trebalo biti periferno te, kao takva, biti podređena i dovedena do samoukinuća. Ili što bi bilo još nedostojanstvenije – do groteske (ali ne groteske kao tekstualnog iskaza).
Laviranje Riječi kroz bilo koji kreativni segment unutar filma danas bi bilo poželjno zbog animiranja i što bržeg iniciranja da samo Djelo bude valorizovano. Jedno da bude jasno; taj prijemčljivi način neće moći stvoriti djelo gdje ga nema, kao ni negirati ako postoji. Naprosto je u pitanju temporalni akcelerator; onaj Kreativni iskaz koji će nam, kroz perifernost i zavodljivost (uslovno rečeno) sekundarnih ćula – vida i sluha – donijeti hvale vrijednu informaciju kao konzumentu i naoko nesagledivo daleku, a vrijednu, Riječ približiti – za početak – na način da se i pomisao kako bi moglo što biti drugačije tretira iluzornom.
Tempo današnjeg života koji je u suštini poređen materijalnim dobrima ne ostavlja dovoljno vremena da se valjano i neposredno možemo posvetiti djelima sa visokim literarnim vrijednostima obzirom da ista, kao takva, zahtjevaju čitaoca u potpunosti. Poenta je u tomu da će, zbog navedenog, čitalac biti u poziciji da načini otklon od nesporno vrijednog djela obzirom da je istom, usljed pomenutih nedostataka vremena i koncentracije, prišao površno.
Ukoliko se ispravno pristupi prezentovanju djela i putem kreativne sinestezije pokuša pronaći put do čitaoca ne podređujući Riječ bilo kom drugom Kreativnom iskazu biti ćemo svjedoci da kvalitativni publikum, kao aktivni segment djela, narasta i osvaja prostore neovisno o složenosti koju sobom nose nekomercijalni uradci.
Brčko; 01.11.2011. Emir Sokolovic
