“Lunule” su ovih dana objavljene u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Disput, a  javno predstavljanje  će biti 13. siječnja 2012. u Požegi u sklopu X. Dana Dobriše Cesarića. Ovom prilikom donosimo Vam izbrane pjesme iz ove zbirke.

SINKRONICITET

sasvim iznenada
na zavijutku ulice:
neprozirna svjetlost

/poznato je odavno-
u pozadini svake ljepote
nešto je neljudsko/

a ljude prepoznajem
po riječima
i načinu na koji mi
preplivavaju život
(ipak, malo je delfina
koje sanjam)

u izlogu s ružičastim lutkama:
novo lice providnosti
(o, draga vivijano)
/ili samo nešto
kao flash/

i sve je u svemu:
rukav karirane košulje
upaljena cigareta
fluidna krošnja
sladoled na pločniku
torba od devine kože
dječja kolica
jumbo-plakat
veliki crni madež
sunce u ušnoj školjci
miris pizze
psovka
smijeh
usne
plač
ruke
bore
riječi
dijete
nebo bez imalo originalnosti
trivijalan stih
zjenica

starac na uglu
nalik je na Junga
/a ne vjerujem u sinkronicitet
i algoritme smisla/

trenutak iskrenosti
(ili kratko objašnjenje zašto me nema):
prižmirujem namjerno
varam svakodnevno
i igru ignoriram
(nježno
i s osmjehom)

a znam
svaka je misao
čovjekolika

UPRAVO

                   /the time is out of joint/
Shakespeare i Camus: epifanija dijaloga

danas me iznenadila
geometrija:
preklopili smo kvadrat
i krug
i ništa nije bilo suvišno
(vidjeh u tvom hodu)

ponekad se vrijeme
stisne
u točku
i ona zadrhće
snažno
u mom oku
/ptiče bivanja:
radost vjeđa
i vodoskok u kljunu/

jedina sloboda
koju poznajem
sloboda je
moga duha i akcije
(rekao je Musca)

the time is out of joint
/upravo sam sretna, Hamlete,
upravo!/

TEODORA

ona koja je išla
natrag prema rijecii korak pretvorila u tijek…

J.H.: Desetice carice Teodore

u utrobi koncentrični krugovi
raskriljeni od riječi
preplašeni od snova
zavihoreni
ostrahoreni
premoreni –
spiralne bobulje duše

sanjala –oslikati led
/ne prokockati tu bijelost
u međurječju/
a iluziju strepila
kao pahulju na usni
……………
doticati
doticati
docvjetati u sumrak
raspupati:
točkasti trenuci svemira
ples u sebi
a iz sebe pogled
i dah:
premoštena

sjaj
obasjaj
u isti trenutak:
premoštena
daj čelo, filozofe

umiri se dijete
umiri me ti kojeg nisam rodila
a budim te
svakim novim čitanjem

daj čelo, filozofe

logika slova
logika boje
logika sna:
prošaptajmo rijeku zajedno

a tada
natrag u korake
u desetice i izblijedjele abecede
u hladne, neispruženež ruke,
teklo

jer pet je žena
i pet monahinja
pet žena
a deset sjena
pet žena
nijedna pjesnikinja,
i izbockano lice
lubenice:
tu su psalmi i epigrami
lijepa, stihovita kajsijo

jer stih je prije sebe
a noga prije života

IZMEĐU „DA“ I „DA“

Roman leksikon u 100 000 riječi

u pukotini između dva pogleda
da, baš u onoj
u kojoj je umrla princeza Ateh
prezireš svaku virtualnost

i nije to pjesma
što šapće u nakovanj
samo neki glas dalek i prašan
klopoće:
mali pohabani bunar

želiš da ti pokažem točku
koju bi nazvala umjerenost
a vani je bor zelen do vječnosti
i u hodnicima tvoje mirnoće
odjekuju rečenice
posijane negdje daleko u prostoru
prosijane
slova kojih se ne sjećaju
čak ni mudra usta koja su ih rodila,
ptice klepetuše

umjerenost
ma, molim te
nasmijavaš me tim svojim cjedilom od duše
pa zašto onda napokon
i taj kameni slap
taj otok „biti prisutan“
već jednom
ne prokapaš

prezirem virtualnost
i radije bih
….
radije:
pčela na zidu,
stolom razbacane boje,
ruka koju možeš okrznuti

u pukotini između dva pogleda
između da i da
teče jedan svemir koji nas ne sanja
i o kome ne znaš ništa
osim onog što ti ponudim
kao preokretnu
i suzdržanu
čašu od riječi

DVA PROSTORA:
SAVRŠEN DAN

Adriana Lunardi: Minet- Chréi

dva prostora
u jedan sklopljena
/pustinja pješčanih dina
i Adria/:
sunce,
kosina nadlaktice,
sandale –
savršen dan

dok čitam Adrianu Lunardi,
beskrajni vez cvrčka
prede spiralu glazbe
u točku gdje ne postoji
bio sam i bit ću
pa hoćemo li se ikada sresti
ja i ja
/ili je moguće samo ovako,
modelom žarulje:
sjećanja na sva protekla ljeta
u jednom
odjednom/

rečenice
crno-bijele klavijature
dodirujem
jednu
po jednu:
iverje duše
sa šešira ljeta
čupkam
………….
ču-ču-ču
………….
ču-ču-ču
………….

dobro je rekla C.
postoje trenuci
kada smrt nije drugo
doli mala
neugodna prepreka

žuljavi nos cipele,
pijesak pod noktom,
druga polovica kolovoza
…………………………..

ta bestežinska odanost minuta

GEOMETRIJA VODE

Vidjeti sebe u drugom
znači približiti se obojici.                    Marija Paprašarovska: Blue Note

zlatan zrak
/polja u odbljesku
na žlici dana/
i kotači što  se vrte linearno
i bez zvukova
igraju
prigušeno
u svojoj čistoj drami –
licu nužnosti
vidjeti sebe u pokretu
sebe u bio si,
trebao si,
zašto si:
i nije to model koji se slijedi,
tek ruka uz ruku,
blizina,
glupost,
isti kôd
…………
napor da se otkine
čim veći komad jutra
u grlo
u njedra:
ta vječna, bajkovita šuma
u kojoj smo

kad je stopalo kretanje
i kad se prostor pretvara u glazbu,
kad se staro gorenje osjeća kao crveni dim
i kao vruća, tek porođena suza
tada te čujem
tamo gdje zvukovi uzimaju ulogu riječi
i gdje prošlost nije ploha
već linija kojom vješta ruka
ozbiljuje skicu sretnog lica:
pravac što propupava u nebo

jer lišavam te uloge modela:
budi
nepripitomljen otisak,
fotografija koja se ne gleda
a utiskuje se kao tetovirani znak

lišavam te svjetioništva,
prosvjetioništva,
budnosti,
budi lik izvan kruga:
geometrija vode
laka i bezbrižna
naplavljena energijom kapi
bez odgovornosti
da drugoga traže u svojoj ocaklini

odbaci težinu oka
što u slučaju vidi prasak
kojom sudbina lomi zid predodređenosti,
procjep u kojem trajanje
čeka na udah

odbijam govor o neizgovorivom
ne želim da budeš citat
na koji se mogu pozvati

lišavam
lišavam
lišavam
a ti kao more utječeš u krug
i lik u ikonu pretvaraš
i sunce u kvadrat ulijevaš
i ostaješ:
vreli dogođeni pečat
što lijepi tu sanovitu tvar

a znam,
nekako ipak znam
da samo si igra
u crno-bijelim parovima dana:
vitraj u snu,
i krhki verbalni pustolov
u prolaznosti

lišavam te

budi lik izvan kruga:
geometrija vode

Iz obrazloženja Nagrade Dobriša Cesarić:

Pjesnički rukopis Lunule Andrijane Kos Lajtman sastoji se od devedesetak stranica, a podijeljen je na dvije cjeline: 1. Kružno, oponašajući Dantea- lunule dana, 2. Između da i da-lunule čitanja.
No, ponajprije što su to lunule?
Autorica nam na početku rukopisa nudi četiri različita značenja: lunula je lik u obliku polumjeseca omeđen dvama kružnim likovima nejednakaa radijusa, a odigrala je veliku ulogu u matematičkoj potrazi povezanoj uz kvadraturu kruga, lunula je i svijetli polumjesec na prijelazu ploče i korijena nokta, lunula je i prastari oblik privjeska koji ima zaštitnu ulogu za onoga tko ju nosi, lunula je i – mjesečac, ures ženski, a ona je – kao peto – domećemo, osviješten i suvremen pjesnički rukopis u kojem autorica krećući se utabanim pjesničkim stazama ispisuje zanimljivu pjesničku zbirku.
Lunule su snažno naslonjene na književnu tradiciju: od starogrčke mitologije do temeljnih djela zapadne književnosti, od starohrvatske književne i jezičke tradicije do suvremenih pjesničkih imena i pjesničkih praksi i to autorica nedvosmisleno daje do znanja, posebice u Lunulama čitanja gdje saznajemo njenu pjesničku i književnu lektiru u kojoj su Dante, Shakespeare, Joyce, Camus, Lunardi, Bulgakov, Mihalić, Marinković, Cvetajeva, Vrkljan, Zlatar, Jasna Horvat i mnogi drugi. U autoričinom se tekstu također osjećaju intermedijalna iskustva drugih umjetnosti, napose glazbe i filma pa pojedine asocijacije iz ovih umjetnosti umeće u tkanje svoja pjesničkog teksta.
Zbilja pjesničkog subjekta u ovom rukopisu je određena „raspuklinama svijeta koje se pune subjektivnošću, u kojima se ponekada „pjesma ne ispisuje“ kada to hoće sama autorica već slijedi neku svoju unutarnju smisaonu i jezičku logiku. Lirska subjektica pjeva kako „nije Euridika već zna: da svaka stvar ima svoju istinu“. Tu istinu ona nastoji označiti, „imenovati“ iako tvrdi i zna kako jezik može biti „vruć“, pa se i rascvjetati, a fonemi u riječima“rasplesati“, kako je skliska i teška ta igra „imenovanja“ bića, stvari i pojava, taj pokušaj tumačenja svijeta…
Stih Lunula je slobodan, jezgrovit, sažet, ekonomičan: vrlo česte su cijele strofe u kojima se nižu stihovi od po jedne riječi: autorica pomno odabire i gradi svaku pjesmu. U jezičnom smislu negdje je u sredini između dva pola koja navodi Pavao Pavličić u Maloj tipologiji moderne hrvatske lirike. S jedne strane njena poezija jezik tretira kao medij, služeći se njime da bi uobličila ideje i koncepte, a s druge strane u pojedinim pjesmama jezik je njen pravi predmet, pa se i zasniva na stilskom metričkom ili semantičkom eksperimentu.
Tako ćemo od samog naslova zateći mnoge riječi čije je značenje moguće spoznati tek pomnim iščitavanjem rukopisa ili kakvog rječnika, u autoričinoj jezičnoj igri ćemo pronaći i riječi preuzete iz staroslavenskoga jezika, ali i riječi u kojima su se „fonemi rasplesali“.
Ipak, jezička razigranost nikada nije sama sebi cilj, ona je tu da gradi autoričine lunule kojima pokušava čitateljima dati svoju odgonetku „kvadrature životnog i umjetničkog kruga“ – geometrijskog rilkeovskog lika bez kojeg nema ni lunula (jer je lunula samo dio kruga), a zadnji stih u rukopisu kao svojevrstan autoričin rezime cijele zbirke poručuje: „budi lik izvan kruga – geometrija vode!“