Preostala dva dijela (Bijeg na visoravan i Glađani Sarajeva) iako nemaju preciziranu tematiku, ona im je dosta slična kao u i prva dva dijela. Marko Vešović, kao i najčešće, svoje čitaoce upućuje na ratna dešavanja. Toliko rabljena tema da bi neko pomislio da se tu više nema šta reći, da je ljudima dovoljno što su to živjeli i ne treba još sad da čitaju. Ove konstatacije nikako nemaju svoju podlogu kada je u pitanju Marko. On svojim humorom, ali nerijetko i hladnokrvnošću kada govori o brutalnim dešavanjima minulog rata potiče čitaoca da upravu tu brutalnost sagleda u njenoj potpunoj strahoti. Jer se stvari i mogu pogledati u njenom pravom svjetlu samo kada nas ne preplave emocije. Njegov humor nam pokazuje na koje su sve načine ljudi borili protiv agresije, a hladnokrvnost govori koliko su ljudi navikli na granate i buku. Marko je svojom jednostavnošću izražaja zaista uspio u tome da njegova književnost (p)ostane „svjedočanstvom užasa“!
Njegovi narativni postupci su ono što je izuzetno zanimljivo. Kroz historiju književnosti i teoriju književnosti su postojali mnogi stavovi o tome ko je stvarni Autor djela i da li je to samo pisac. Neki su zastupali stav da je to samo autor, pa kasnije se uključio i kontekst i na kraju i sam čitalac. Danas se i govori da su sva tri faktora bitna u stvaranju jednog djela, ali Vešović u samu strukturu djela direktno ubacuje likove koji njemu pričaju priče. Uključujući priče koje je slušao on ni ne pokušava da piše pravopisno ispravno. On također ostavlja izvorni govor ljudi čuvajući na taj način mnoge stare riječi. Mnoge su priče upravo i prikazane na taj način da ih je autor nekada negdje slušao i kasnije zapisao. Ali kao što to i sam autor objašnjava, uvijek je to zapisivao i kako mu je bilo nemoguće sve pohvatati, kasnije je sam morao ubacivati svoje dijelove. „Mana ovog postupka je očita: od kazivačeva jezika uhvatim vrlo malo.“ Ta mješavina zbiljskog i fiktivnog čini jednu kompetentnu cjelinu od koje se čitalac nerado odvaja. Još jedna Vešovićeva prepoznatljiva karakteristika pisanja jeste igranje riječima u kojima prvo značenje riječi prelazi u neko drugo pa se tako autor u ovom djelu na nekoliko mjesta igra na način da u istoj priči iz trećeg lica prelazi u prvo ili obrnuto.
Autor ovog djela se teško odvaja od ratnih, ili predratnih tema pa tako često i u njegovim pričama iz djetinjstva pronalazimo motive torture tadašnje vlasti Crne Gore. Čini mi se da se ljudi ovdje plaše takvih tema i odbijaju da je čitaju a da nisu ni vidjeli o čemu se zapravo radi. A ne bi smjelo biti tako! Ne da bi postali nacionalisti već upravo da ne bi to nikada bili! Marko Vešović je „ovdje“ bio dobar sve dok je kritizirao, da ne kažem pljuvao, po svima osim po onima koje je prvobitno branio u svojim djelima. Marko Vešović je bio heroj koji govori istine o onima koji su agresorski učestvovali u minulom ratu (kao što to radi i u ovoj knjizi, ali ga neki namjerno pogrešno interpretiraju), ali čim se je kritički osvrnuo na tada potlačeni narod postao je izdajica. Vešović nikada nije bio ono čime su ga nazivali (osim onih rijetkih koji su za njega govorili da je genije), a zaslužio je da se svi otimaju za njega. Možda nekada za pedesetak godina i počnemo da se otimamo za njega kao što se to sada čini za Andrića ili Selimovića. Već sada to nije tako jer ljudi ne žele da se oslobode svog nacionalizma, jer ne žele da priznaju svoje zločine. Pokušavajući da dopre do svijesti ljudi koji ne žele da misle svojom glavom već slijepo (i dalje) vjeruju u nešto iskvareno i neizvorno, autor se „ruga nacionalističkom bogu, koji je kako sam kaže, negacija svega božanskog u čovjeku, a priča o tome kako se ljudi mogu ubijati u ime nacije najdirektnije je poništenje teologije.“ (Izedin Šikalo, iz recenzije) Marko Vešović je jedan od rijetkih koji je (po pripadnosti, po rođenju) bio one nacionalnosti koje su ovdje terorizirale u protekloj agresiji, a da nije prihvatio te bolesne, nacionalističke ideologije i da je pisao o svim zločinima koji su mu bili znani. Ovo navodim iz razloga jer nama na ovim prostorima u ovakvom vremenu i sa ovakvom gomilom koja ne želi da razmišlja svojom glavom treba mnogo više vešovića! Da bi neko bio pisac pamćenja onda mora u sebi nositi univerzalne ideje što Vešović zasigurno ima i nosi. Njegova proza je i realnost i stvarnost naše današnjice. Njegova djela su univerzalna.
Marko Vešović je naš Gospodin Cogito i nadam se da će svakog dana biti sve više onih koji će poslušati njegova došaptavanja (iako mislim da se Marko počeo i „derati“, ali ga malo ko sluša) i upozorenja.
17. decembar 2011.
