Ismet Prcić rođen je u Tuzli 1976, u kojoj je i proveo mladost. U SAD je emigrirao 1996, magistrirao na Kalifornijskom univerzitetu (University of California) te se počeo baviti pisanjem. Rezultat toga je njegov romaneskni prvenac ‘Shards’ (u slobodnom prevodu Krhotine), koji je u Americi dobio odlične kritike.

U romanu Prcić tematizuje rat u Bosni i Hercegovini, postmodernistički fragmentarno, pa se tako i jedan od likova zove – Ismet Prcić. Bosansko-američki pisac danas sa suprugom živi u gradu Portlandu te se trenutno nalazi na turneji na kojoj predstavlja svoje knjige.

Ipak, Ismet Prcić je našao vremena odgovoriti na nekoliko pitanja kojima smo pokrili teme poput neočekivanog uspjeha njegova romana koji je New York Times opisao kao ‘uznemirujuće djelo koje zaokuplja pažnju’, specifičnosti rata u Tuzli te hoćemo li ‘Shards’ uskoro moći čitati na hrvatskom, odnosno bosanskom ili srpskom jeziku.

Jeste li iznenađeni uspjehom koji je doživio vaš prvi roman ‘Shards’? Kakav je bio put tog romana od njegova pisanja, preko pronalaženja izdavača, pa do dobrih kritika?

Svakako jesam. Ja sam se uvijek na prvom mjestu smatrao teatarskim umjetnikom. Pisanju sam se okrenuo tek kad sam shvatio da ću, unatoč svim vježbama glasa i dikcije, uvijek imati akcent kada govorim engleski i da će mi to stvarati probleme u glumačkom radu. Mog'o bi igrat’ ruskog mafijaša ili kakvog teroristu, i to je to. Tada sam počeo pisati drame u kojima bosanski likovi (uglavnom prognanici u Americi) pričaju engleski. Te sam drame na koledžu i režirao da bih ostao na daskama koje život znače, da ne zagorim. Iz tih mojih prvobitnih pisanija polako je nastao ovaj roman. Pisao sam ga sedam godina dok sam studirao i radio kao mesar, dadilja te pokusni kunić za farmaceutsku industriju. Prepravljao sam ga još dvije. U jeku američke finansijske recesije našao sam agenta koji je prodao knjigu u Italiji i Njemačkoj, pa tek onda u Americi. Evo skoro smo potpisali i s francuskim i turskim izdavačima. A što se kritika tiče, ne znam. Moje je da pišem kako najbolje znam. Do drugih je da to čitaju, daju kritike.

Roman je uvršten na listu sto najboljih knjiga 2011. godine, koju je objavio The New York Times. Kako to komentarišete, što to znači u američkom literarnom kontekstu?

Pa NYT svake godine napravi izbor najboljih knjiga, pedeset iz književnosti i poezije, a drugih pedeset iz, kako to oni zovu, nonfictiona. Ja nisam znao što da radim od sebe kad sam tog jutra uključio kompjuter i vidio osamnaest poruka izdavača. Lijep je to osjećaj, iako čovjeka ošamuti pa ne zna u stvari što da osjeća, jer ne zna što to uvrštavanje zaista znači. U vidu promocije knjige to sigurno pomaže. Nemam dokaza o tome jer se pisci ovdje plaćaju svakih pola godine, tako da pojma nemam koliko je knjiga dosad prodano. U neku ruku, može se reći da te kritičari vole, što ne mora značiti da će te voljeti i čitatelji.

‘Shards’ se bave, ponajviše, ratom u Bosni i Hercegovini. S obzirom da ste baš zbog rata emigrirali u Ameriku, to se čini kao neizbježna tema. Jeste li imali sumnji oko pisanja o tome? Je li vas brinulo to da bi ‘Shards’ mogao biti nezanimljiv publici koja je možda potpuno zaboravila na taj rat?

Kod mene je pisanje uvijek bilo neka vrsta terapije, jedan od načina da se ukroti ta neka razbijenost uma poslije traumatičnih događaja. U ovoj knjizi pokušao sam ‘uhvatiti’ tu razbijenost, a da ne se pretvaram da mogu od kaosa napraviti red. Nijedna tema nije nezanimljiva ako se dobro obradi. Eto, David Foster Wallace u posthumnoj knjizi piše o američkoj poreznoj upravi, a knjiga je ipak zanimljiva. Rat je svakako jedna od tema mog romana. Istovremeno je samo pozadina jedne obične ljudske priče, kao sveprisutna okolnost koja boji dozom neuroze i psihoze čitav život protagonista. On se, čak i kad je na sigurnom u Kaliforniji, ne može otresti traume rata, koji, iako završen, uopšte ne jenjava u njegovoj psihi. Mnogi ljudi misle da se od traume može pobjeći, ono geografski. I velik je jarak između onih koji su otišli i onih koji su ostali. Sticajem okolnosti, ja sam bio na obje strane jarka, tako da sam u ‘Shardsu’ probao ispričati jednu priču iz dvije tačke gledišta.

No osim o ratu, vaš roman se bavi i propitivanjem identiteta, što je vječno aktuelna tema, naročito na Balkanu. Ko je Ismet Prcić iz romana u odnosu na Ismeta Prcića koji je taj roman napisao? Što se krije iza te igre s identitetima?

Već sam negdje izjavio da je to namjerno napravljeno. U Americi je lakše izdati memoare nego fikciju, jer memoari čine čitaoca sigurnim. Oni znaju da će glavni lik memoara preživjeti. Ameri ne žele puno da se sekiraju, naročito o izmišljenim likovima. To je jedini razlog zašto sam protagonista nazvao po sebi (i što sam djetinjstvo i mladost fiktivnog Ismeta Prcića bazirao na vlastitim, dosta izmijenjenim i dramatizovanim iskustvima), da bih čitaoce naveo da misle da su sigurni, da je Ismet Prcić iz knjige u stvari pisac te knjige. I onda kad su već ‘upecani’, da imam mogućnost iznenaditi ih, dodirnuti ih na neki dublji način, da ono što se desi protagonistu osjete u svojoj utrobi, a ne samo sagledaju s nekog čisto intelektualnog nivoa.

Kritičari primijećuju smisao za humor i ironiju u vašoj prozi. Uspijeva li ‘prevođenje’ bosanskog humora kada se piše na engleskom? Koliko je pisanje na jeziku koji vam nije maternji predstavljalo izazov?

Kao dijete bio sam član Lige mladih lingvista i pisanje pismenih radova mi je dobro išlo. Kad sam postao tinejdžer, bilo je tu gnusnih pokušaja pisanja poezije, proze, drame… Međutim, ništa što sam počeo na maternjem jeziku nisam završio. Sjedio bih i zurio u prvu rečenicu i pokušavao je napraviti savršenom. To bi trajalo toliko dugo da bih poslije određenog vremena totalno zaboravio što me je na prvom mjestu potaklo uzeti olovku u ruku. Pisanje na stranom jeziku otvori čovjeka. Taj neki kritičar – koji sjedi u glavi pisca i ne da mu napisati drugu rečenicu jer prva nije savršena – nestane, jer kad pišem na engleskom, meni je prvi zadatak uspješno komunicirati ono što želim reći, a tek na drugom mjestu kako će to izgledati. Poslije se čovjek, što bi Bosanci rekli, ‘uhaviza’.

Inače ste porijeklom iz Tuzle, koja nije imala uobičajeno ratno iskustvo u BiH. Kako gledate na tuzlanski suživot tokom rata, i koliko je on rezultat činjenice da su ključni ljudi grada bili iz lijevih, a ne nacionalističkih stranaka?

Meni je bilo petnaest kad je počeo rat u Bosni i moj se čitav život tih tri i po – četiri godine vrtio u krugu stan (gdje sam živio), gimnazija (iz koje sam bježao da ne idem na latinski), Dom mladih (gdje sam imao probe), Stelekt (gdje sam izlazio i bio ignorisan od alternativki) i Banja (brdo gdje su se skupljali pankeri i duvali razrjeđivač). Grupa s kojom sam se družio bila je multinacionalna, multikulturna i multivitaminska, tj. bosanska. Bili smo operisani od politike. Ne znam koliko je na naš suživot uticala bosanska ljevica, a koliko opsada i mi-protiv-njih način razmišljanja, na koji čovjeka takva vrsta okruženja natjera. Mislim da je tu pomogla i činjenica da je Tuzla bila najveća slobodna zona u BiH. U svakom slučaju, drago mi je i ponosan sam što sam iz Tuzle.

Mogu li se u ‘Shardsu’ naći mitski datumi rata u Tuzli, 15. maja 1992, kada je pucanje započelo, i 25. maja 1995, kada je granatom ubijeno sedamdesetak ljudi, većinom mladih?

Mogu. Protagonist gleda događaje 15. maja 1992. godine na televiziji, u izbjeglištvu u Đakovu, plašeći se za život svoga oca. Kamioni gore na Brčanskoj Malti, u njegovom kvartu, a on sjedi na sigurnom u Hrvatskoj i – iako to što vidi izgleda strašno – želi, žudi da je tamo, žali što ne može biti. Dan masakra na Kapiji takođe je u knjizi. Protag
onist, igrom slučaja, ne izađe van to veče nego ode kod druga. On čuje da je pala kobna granata, ali ne zna da je kobna dok ne dođe kući i, po drugi put, vidi nasilje nad svojim gradom preko televizije.

U romanu se bavite i grižnjom savjesti koju osjećaju oni koji su pobjegli od rata. Je li to tzv. survivor guilt? Što znači za jednog muškarca pobjeći od rata u mačističkom balkanskom kontekstu?

Znači da sam imao kamo pobjeći. Šalim se. Ja sam otišao, pobjegao, izbjegao iz Bosne u avgustu 1995, s osamnaest godina. Tada sam se više osjećao kao da su me roditelji ‘poslali’ van, a ne da sam ja tu im'o nekog glasa, mada, kako sam bio punoljetan, mogao sam sigurno, da sam htio, ostati i boriti se (‘Preko mene mrtve!’, rekla bi moja mati). Međutim, ta je odluka mojih roditelja došla tako brzo da, kad sam se poslije pet dana u kršu od autobusa probudio u Škotskoj i malo razgledao bijeli svijet, shvatio sam da su roditelji bili u pravu. Imao sam mogućnost da s osamnaest radim teatar na svjetski poznatom festivalu u Edinburgu i da poslije toga odem u Ameriku, da se školujem, radim ono što volim.

I da nije bilo rata, mislim da bih isto odabrao. Grižnja savjesti svakako postoji i dan-danas, ali riječi ‘grižnja savjesti’ nisu baš ispravne u ovom kontekstu. Ne kajem se što sam pobjegao. Opet bih to učinio. I moja je savjest čista jer nikoga, hvala Bogu, nisam ni ubio ni ranio, nikome kuću zapalio, nikoga u logor zatvorio. Fraza survivor guilt je bliža ovom osjećanju koje pokušavam opisati, jer u svojoj definiciji ima i pozitivno (preživjeli) i negativno (krivica). Nije niko kriv što je preživio, ali je osjećaj tu, jede čovjeka iznutra. Čovjek zna, intelektualno, da ne može sebe kriviti za to što ga je život bacio tim putem, ali džaba je, krivica sjedi negdje u njemu.

Postoje li planovi za prevođenje romana ‘Shards’ na bosanski, odnosno hrvatski ili srpski jezik? Koliko vas uopšte zanimaju reakcije na roman s ovih područja i je li ih već bilo?

Pisali su mi iz jedne izdavačke firme da su zainteresovani objaviti ‘Shards’ u Hrvatskoj. Nisam to htio uraditi iz prostog razloga što sam čitao neke nove prevode moderne američke književnosti na ‘naše’ jezike i nekako su me razočarali. Moj omiljeni pisac, Beckett, gotovo je sve svoje tekstove sam prevodio s engleskog na francuski i obratno, tako da su engleska i francuska verzija ‘Čekajući Godota’ dosta različite; neki kažu da je francuska smješnija.

Najviše bih volio sam prevesti ‘Shards’ jer znam oba jezika, i to ne da ‘prevedem’, nego da roman ponovo napišem, samo ovaj put na jeziku kojim se pričalo u Tuzli devedesetih. Mislim da bi protagonistov glas trebao zvučati tako. I baš kao što Irvine Welsh piše na škotskom dijalektu, a William Faulkner na južnjačkom, a mogu ih čitati svi koji govore engleski, tako isto mislim da bi i ‘Shards’ trebao biti na tom specifičnom bosanskom koji bi čitaoci iz sve tri države mogli razumjeti. Sad, hoće li se to desiti i kada, ja stvarno ne znam.

izvor: nezavisne.com