E, žene, žene… uništi ih, brate, taj njihov sentiment.

***

Pamtim sobu. U Ulici Valtera Perića. Na Marindvoru. U Sarajevu.

Pamtim nas, sirotane. I nju, mamu.

Očajnu, ogorčenu, ozlojeđenu, odbačenu, ostavljenu.

Mamu zbog koje su nam se rugali jer je u „Valteru Periću“ radila ko čistačica s bijednom crkavicom, pa smo Šemso i ja morali prodavati mlijeko i novine. Zijo je bio mali dječak, kreveljav i krmeljav.

Takav je i dan-danas, u trideset petoj.

U našoj velikoj, jedinoj sobi, visokih plafona i memljivih sivih zidova, nije bilo ničega. Ni cvijeća, ni knjiga, ni tepiha, ni časopisa, ni slika. Crnobijeli tv na kojem sam gledao „Ben-Hura“ i „Lesi se vraća kući“ bio je pokvaren. Šemso je stalno govorio da će ga „dati na popravak sljedeći mjesec“.

Mrzio sam „sljedeći mjesec“.

I mrzio sam svoje djetinjstvo.

Bilo mi je petnaest godina kada se to konačno desilo.  Došao sam iz škole, srca smotana u klupko, zbog još jedne jedinice. Jer sam bio glup. Bar sam tako mislio. Glupi srednji brat. Nikad mažen kao Zijo, nikad hvaljen kao Šemso. Otključao sam vrata. Velika soba bila je gladna, hladna i beskrajno jadna. Mater je bila na poslu. Zijo je bio u školi. A Šemso, genijalac, davao je privatne instrukcije iz matematike. Ugrijao sam čorbu, udrobio otvrdli hljeb. Halapljivo sam je posrkao.

Glad očiju nema. Samo velika usta.

Onda je neko pokucao. Provirio sam kroz prozorčić bez zavjese, oblijepljen muhama, što je gledao na stubište. Srebrna kosa i plava kapa poštara Paje.

„Kako si, mali?“, rekao je „Izvol’ telegram iz Tuzle. Prijatno.“

Umro Avdija.Stop.Infarkt.Stop.Jučer.Stop.

Papir je bio bijel i hladan. Moje su misli bile bijele i hladne.

Nisam osjećao ništa.

Mater je došla oko dva, vukući noge i cekere s pijace. Telegram je ležao na stolu. Ja nisam bio dovoljno brz. Njezin jauk bio je oštar i bolan, kao u ranjene zvijeri. Pala je, a trule jabuke su se zakotrljale drvenim podom. Podigao sam je. Umio sam je. Položio sam je na drvenu sećiju. Njen je lelek okupio komšinice. Željne drame, navalile na vrata i na nju kao na medene kolače. Nije ni čudo. Zidovi su bili k’o od kartona, dijelili smo wc, pa, htio-ne htio, moraš biti blizak.

„Di će mu bit’ dženaza?“, pitala je jedna, crna i suhonjava ko svraka.

„A, di… ovdi, valjda“, šušnula je druga, držeći materinu glavu u krilu i trljajući joj sljepoočnice nekakvim uljem odvratnog mirisa.

„Aaaaa, neće mi ga kurva mrtvog uzet’, neeećeee…“, jaukala je mama zatvorenih očiju.

“Jadnica”, zujale su one kao roj divljih pčela. Bilo ih je sve više i više…

Šemso je stigao čim su mu javili. Izderao se na mater „zbog kukumakanja“, a meni naredio da odnesem osmrtnice na štampanje i polijepim ih po gradu.

Izletio sam na ulicu. Friški zrak ugodno me pomilovao po licu. Mamino se naricanje čulo do tramvajske stanice. U ruci sam stezao komadić papira sa Šemsinim nečitkim rukopisom. I jednu crnobijelu fotografiju. Njegovu fotografiju.

Gledao sam ga.

Njegovo lice bilo mi je strano. Njegove stisnute usne i krupne oštre oči. Gledao sam ga, lagano stružući sarajevski asfalt džonovima otrcanih žutih starki. Bio je septembar. Bilo je lijepo vrijeme. Bilo mi je petnaest godina.

Gledao sam ga.

I odjednom mi je sinulo.

„Ovo je moja i tvoja jedina šetnja, babo. Jedina u kojoj smo bili. Jedina u kojoj ćemo biti. Ikada“, prošaptao sam.

Polusvjesno. Poluglasno.

Svome ocu.

Poluocu.

***

Dvadeset pet godina poslije, oboje su mrtvi. Moj babo. Moja majka. A ja među njezinim stvarima nalazim onu istu otrcanu crnobijelu fotografiju. Njegovo surovo, sirovo lice. Njegove krupne oči.

E, mati, mati, lopovice stara. Jesi li ga zaista voljela?

Ili si radila ono što je od tebe patrijarhalno-licemjerna bosanska sredina očekivala – naricala za „plemenitim mužem i ocem kojega je prokleta kurva smotala i odvela, pa njega, jadnog, od tuge za djecom presjeklo srce“?

Ne znam. I nikad neću saznati. Samo znam da me sa te fotografije gleda stranac.

Stranac i ništa drugo.

…
Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.