U Booksi je prošli tjedan održan završni razgovor drugog po redu Art Modula u sklopu edukacijskog projekta Criticize This!, a koji je uključivao trodnevni program u Zagrebu. U dijelu za javnost otvorenog završnog predavanja pod nazivom ‘Prijateljska vatra’ u obliku rasprave o kritici i njezinu značaju sudjelovali su Petar Milat, koji je imao i ulogu svojevrsnog moderatora, zatim njemački novinar i pisac Mark Terkessidis, glavni urednik magazina Eurozine i švedski kritičar Carl Henrik Fredriksson te kustosica i kritičarka Maja Ćirić iz Beograda.
Petar Milat je na samom početku izrazio želju da se u razgovoru problematizira i sam naziv tribine, Friendly fire, kao i ideje i sredstva kritičke resocijalizacije te zajednice koju stvara kritika. Otvorio je i pitanje toga što zajednica kritičkog angažmana stvara te što je kritički angažman značio u 19. i 20. te danas u 21. stoljeću. Objasnio je da je ideja ovog javnog razgovora hvatanje u koštac s pitanjem kako nastaju zajednice u kontekstu kritičkog angažmana te je zamolio sudionike rasprave da objasne svoje ideje uspješne kritike odnosno kritičkog angažmana u cjelini kao i da navedu kritičare koji su izvršili presudan utjecaj na njihov kritičarski rad.
Carl Henrik Fredriksson: Moram vas razočarati budući da se na pitanje koji su to kritičari koji su utjecali na mene mogu sjetiti samo švedskih kritičara koji su izvršili određeni utjecaj na moja razmišljanja o kulturi, posebno o literaturi, a koji vama nisu poznati.
Prije svega bih htio reći da postoji velika konfuzija u terminologiji zbog koncepta zvanog kriticizam. U Americi je kriticizam (criticism) koncept koji ima malo direktne veze s nekim konkretnim umjetničkim proizvodom i više je specifičan način produciranja teorije. Ovdje u Europi pod kriticizmom mislimo na angažman kritičara koji se suočava s određenim umjetničkim djelom, najčešće novim djelom koje je upravo producirano. Ako te dvije stvari odmah ne odvojimo doći će do velike konfuzije.
Također, terminološka konfuzija je nastala i na zanimljivom predavanju Maje Ćirić u kojem je ona razlikovala kritiku (critique) i kritikalnost (criticality), a kritiku je objasnila uz pomoć citata Borisa Budena koji kaže kako “kritika nikad nije pozitivan čin, već samo na vrijeme upozorava na opasnost do koje može doći”. Apsolutno se ne slažem s tom tvrdnjom budući da za mene kritika jest način da se iznese neka vrsta kritičnosti, ali to nije kritika po sebi. To je određena vrsta kritike. Mislim da je to esencija kritike, kritika koja jest pozitivan čin. Maurice Blanchot je 1963. napisao tekst ‘Što je kritika?’. Tamo opisuje kritiku kao pahulju snijega koja pada na zvono i čini da ono vibrira. To je najčešće korišteno kao metafora za ukazivanje na skromnost kritike. Pahulja pada na zvono koje stvara zvuk, zatim se topi, a nakon nje ostaje brujanje zvona. To jest lijepa slika koja se često koristi, no ja tu metaforu interpretiram malo drugačije od većine. Ja ne smatram da ona govori o skromnosti kritike kao takve, već suprotno od toga. Naime, jedina stvar koja može učiniti da to zvono vibrira jest upravo ta pahulja, dakle kritika. Uopće me ne zanima koje su bile Blanchotove namjere kad je to rekao, no to je moja interpretacija. Ja sam književni kritičar, uglavnom sam pisao o švedskoj poeziji i moja ideja kritike i kritičara nije bila nimalo skromna. Nisam smatrao da bih ja kao kritičar trebao ‘nestati’, biti nevažan u odnosu na djelo u pitanju, već sam smatrao da je kritika umjetnička forma sama po sebi i da je ona ta koja čini da djelo kojim se bavi vibrira i da istovremeno tvori i djelo i novi proizvod odnosno artefakt. Iz te koncepcije proizlaze mnoge konzekvence.
Maja Ćirić: Slažem se da postoji problem interpretacije koji proizlazi iz različitog shvaćanja kritike i onoga što ona jest. Institucija kritike o kojoj ja govorim i koju ja imam na umu, i iz koje ja dolazim, jest ona koja proizlazi iz vizualnih umjetnosti kao svojevrsnog socijalnog sistema. I što više razmišljam o ovome što je Carl Henrik rekao to više postajem sigurnija u to kako ja ne vjerujem u kriticizam. Možda vjerujem u kritikalnost kao način proizvođenja različitih osobnosti, hrabrih u odnosu na umjetničko djelo, bilo u smislu umjetničkog angažmana, kustoskog angažmana ili piščevog angažmana. To me dovodi do pozicije koju sam uspjela identificirati čitajući dosta o institucionalnoj kritici. Ta pozicija je pozicija nesigurnosti koja je dobila mnogo različitih naziva, među kojima je i onaj ‘biti uhvaćen u klopku’, a drugi je onaj za kojeg Andrea Fraser u svome tekstu o institucionalnoj kritici kaže kako smo svi mi zapravo uhvaćeni u polje koje želimo kritizirati budući da živimo ono što želimo kritizirati. Druga nesigurna pozicija jest ona koju je definirao Ira Progoff, a koja se odnosi na ono ‘biti impliciran’ odnosno involviran u sistem koji želimo kritizirati. A tu je i Žižek koji kaže da smo uvijek uhvaćeni u vlastitu igru, i dok pokušavamo kritizirati uvjete mi zapravo osjećamo strah od toga što ne znamo gdje idemo.
I to me dovodi do kustoske pozicije, odakle ja dolazim, gdje postoje neke snažne muške figure koje su zapravo ustanovile ovu profesiju. Njihova kritikalnost nije bila samo kritikalnost u odnosu na umjetničko djelo, već u odnosu na instituciju, u odnosu na set odluka koje su morali donijeti. Jedna od tih figura je i osoba koju jako poštujem, Harald Szeman. Riječ je o jednoj od najvažnijih ličnosti, čovjeku koji je bio važan ne zato što je kritizirao već zato što je stvarao kritikalnost, zato što je kreirao vlastiti diskurs preko kojeg je uspio unijeti neke promjene. Zato sam čvrsto uvjerena da svaki autor koji je involviran u kriticizam ima šansu proizvesti kritikalnost tako da ima snažan glas.
Ja nisam uspjela u toj namjeri kad sam pisala tekstove. Naime, kad sam kreirala tekstove za kataloge u Srbiji oni bi najčešće završili kao neka vrsta teksta za novine, što nije bio moj cilj i zato smatram da do sad nisam uspjela u onome što želim postići. Biti kustosom mi je donijelo šansu da kreiram vidljivost ideja, no teško je suočiti se sa stvarima u danim okolnostima. Ljudima je lakše ostati u okviru ‘identiteta’ jer tad postoji set jednostavnih pravila što ljudima olakšava situaciju. To je pitanje koje ide mnogo dalje od same kritikalnosti, to je pitanje slobode, bazične slobode i pitanja koliko mi uopće možemo razmišljati o nama samima. To je razlog zašto ne vjerujem u kriticizam – činjenica da on dolazi sa strogo utvrđenim sistemom i setom pravila a moj umjetnički kontekst, malena umjetničko-kustoska zajednica u Srbiji, čini da moj rad završi kao običan novinski isječak u neoliberalnom okruženju koje ne stvara publiku, ne otvara prostor za recepciju.
Zato mislim da moramo početi donositi vlastite hrabre odluke. U tom smislu dala bih jedan primjer. Jedna izložba koju sam radila imala je naziv ‘Prihvati prihvatljive razlike’ i ja sam znala da neće svi biti zainteresirani za ono što to znači. Tad smo umjetnik i ja došli na ideju da napravimo seriju predavanja/performansa i bili smo zapanjeni kad je na predavanje koje je kao temu imalo boje i astrologiju došlo više od stotinu i pedeset ljudi. Nisam vjerovala koliko se stvari prošire samo ako učinite taj maleni iskorak iz vlastitog uskog polja djelovanja. Dakle, samim prihvaćanjem naših razlika i ra
zličitosti mi možemo otvoriti brojne prilike. Za mene je izlaženje iz naše zone ugode jedini način na koji mogu vjerovati u kritikalnost, pa makar se to kosilo s akademskim načinom protiv kojeg osobno nemam ništa. Smatram da smo ionako u stupici, pa se barem možemo pritom malo zabaviti, i unijeti malo strasti u ono što radimo.
Mark Terkessidis: Dopustite mi da nastavim govoriti o strasti, s kojom je Maja završila. Ono što volim kod kritike ljudi koje u tom smislu cijenim jest mjesto odnosno trenutak kad oni postanu direktno involvirani u objekt kojim se bave, kad nestane kritičarska distanca. Ja dolazim iz Njemačke gdje je kritika najčešće nešto veoma apstraktno. Ljudi koji pišu, na primjer o televiziji, vrlo su akademski nastrojeni, prvo pročitaju svog Adorna, prođu kulturalne studije i autore koji se bave tom temom da bi tek na kraju malo pogledali samu televiziju. Moje osobno iskustvo je drugačije i počinje ovako: “Upravo sam buljio dvadeset sati bez prestanka u televiziju. Zašto pobogu?”. To je drugačiji pristup kritici, pristup kad postanete direktno involvirani u stvar kojom se bavite.
Prva osoba koja je jako utjecala na mene bio je prodavač u knjižari u malome mjestu u kojem sam odrastao. U tom gradu nije bilo mnogo ‘kulture’, moji roditelji nisu čitali knjige. Mene su one zanimale, kao i kultura općenito, a mjesto susreta je bila ta knjižara gdje je radio taj zanimljiv čovjek koji mi je preporučivao knjige o kojima je govorio s mnogo ljubavi. I to je zapravo prva kritika s kojom sam se susreo u životu. Preporuke s ljubavlju, to je mjesto koje smatram zanimljivim kao mjesto polaska u kritici.
Drugi primjer je Sartre koji je na odmjeren način pisao o rasizmu i nacionalizmu, što su i predmeti moga interesa. Bio sam impresioniran njegovim esejom ‘Odvratni smo’, jednom od njegovih prvih antikolonijalnih izjava povodom rata u Alžiru. Ono što mi je u njegovoj kritici bilo zanimljivo jest činjenica da kad je pisao o francuskom kolonijalizmu nije se odmicao od vlastitog pripadanja tom istom francuskom kolonijalizmu. On je rekao ‘Odvratni SMO’, a ne ‘odvratni STE’ i to je upravo ono što smatram važnim – kritizirati iznutra, a ne izići izvan toga i zauzeti nekakav moralni highground.
Treća osoba koja mi je bila važna je Hubert Fichte, koji je bio poznat 60-ih u Njemačkoj kad je pisao o supkulturama u Njemačkoj u to doba, a kasnije je pisao o etnologiji, odlazio je u Brazil… U svojoj knjizi pod nazivom Eksplozija na 800 je stranica pisao o svojim iskustvima u Brazilu. Nije se pritom htio distancirati od onoga o čemu piše, a budući da je bio homoseksualac u to vrijeme mu u Brazilu nije bilo baš jednostavno organizirati seksualni život. Našao je mjesta unutar brazilskih gradova gdje je požuda mogla biti zadovoljena, no to su bila opasna mjesta za gay osobe, a njegova ideja je bila da se približi osobi o kojoj piše upravo preko seksa.
Posljednji primjer je Richard Meltzer, rock kritičar iz 60-ih. Njegova ideja je bila da nađe jezik koji bi bio mimetičan u odnosu na rock muziku, htio je načiniti novi jezik koji bi bio jednak predmetu njegovog interesa.
Kao što pokazuju svi ovi primjeri koje sam naveo upravo je to brisanje granica između kritičara i onoga čime se on bavi ono što me je oduvijek zanimalo i što smatram poželjnim kod dobre kritike, ili barem kritike koja mene zanima, kao kritičara ali i konzumenta kritike.
Neven Svilar
foto: Aleksandra Birta
