Nikada činjen
Knjiga “Ispovijed i druge priče” iz tiska je na kraju ipak objavljena bez Lovrenovićevog pogovora. S obzirom da je isključivi vlasnik autorskih prava na djelo Ive Andrića Zadužbina “Ivo Andrić” iz Beograda, mislili smo da je razlog neobjavljivanja pogovora još jedna zabrana ove Zadužbine. No, upravnik Zadužbine Dragan Dragojlović kaže nam da su ugovor s Nakladom Ljevak o objavi ove knjige potpisali upravo u onakvom obliku kako je i objavljena, odnosno bez pogovora, a što se tiče pogovora, zabrana nije bilo – bi li se objava knjige odobrila s pogovorom ili bez pogovora, odnosno dozvola Nakladi Ljevak razmatrala bi se na sjednici Upravnog odbora Zadužbine koja će biti održana u ožujku (što je, kaže Dragojlović, jednako pravilo za sve izdavače, bez obzira bili oni iz Srbije ili Hrvatske ili neke druge zemlje). Odnosno, Naklada Ljevak je sa Zadužbinom potpisala ugovor o autorskim pravima za izbor priča koji isključuje objavljivanje pogovora, a u Nakladi Ljevak su nam rekli da su, s obzirom da je knjiga već bila spremna za tisak, odlučili i tiskati u ovom obliku, bez pogovora, jer je vremenski rok bio ograničen.
Već odavno suočen s raznim zabranama javnog govorenja, Lovrenović je pokrenuo vlastitu web stranicu (www.ivanlovrenovic.com), na kojoj smo se i upoznali s pogovorom za ovu knjigu. Tako, bez obzira što je knjiga objavljena bez njegovog pogovora, pročitali smo pogovor u kojemu Lovrenović objašnjava koje su i zašto upravo te priče uvrštene u ovu knjigu.
“Autorsku stranicu u virtualnom prostoru vjerojatno nikad ne bih ni pomišljao otvoriti da se nisu sklopile okolnosti. Jedna od njih bila je odlučujuća, iako ne najvažnija. Glasila s kojima sam godinama kao kroničar i kolumnist blisko surađivao (sa splitskim Feral Tribuneom od 1998. do njegova gašenja 2008., u sarajevskim Danima od njihova postanka 1992. do kraja listopada 2010; povremeno i s drugim medijima) nestala su, ili su se prometnula u nešto u čemu se više nisam mogao vidjeti. Nikada kao na početku drugoga desetljeća dvadesetprvoga stoljeća nije bilo tako nezaustavljivoga snižavanja medijske kulture i otvorenog interesnog i političkog svrstavanja medija u Bosni i Hercegovini”, govori Lovrenović o razlozima zašto je uopće pokrenuo svoju web stranicu. O snižavanju medijske kulture i ‘veličini’ njihove otvorenosti teme su koje svakako zaslužuju posebnu tematsku cjelinu, a činjenica je, da se mi, da nije ove web stranice, ne bismo imali priliku upoznati s Lovrenovićevim razlozima, odnosno razlozima Naklade Ljevak koja je od njega naručila ovaj izbor u jesen prošle godine. Lovrenović je svoj pogovor naslovio Andrićevim riječima: “Ovdje se dram radosti dušom plaća”, što se još jednom pokazalo proročkim, a u knjigu, osim pogovora, nisu uključeni ni karakteristični odlomci iz romana “Travnička hronika”, koji su prvobitno također bili uključeni u knjigu.
Na drukčiji način
Zahvaljujući ovoj knjizi, Andrića upoznajemo na jedan nov način. Zašto kažemo ‘upoznati Andrića na jedan novi način’? Zato što izbor Andrićevih proza u ovoj knjizi iskušava da se iz kompozitne tematske cjelovitosti Andrićeva opusa (a njega su književno-istraživački zanimale baš sve sastavnice kompleksnoga povijesno-političkog, etnokonfesionalnog, antropološkog totaliteta Bosne, napominje Lovrenović), izdvoje i u formi sistematskog niza predstave proze u kojima figuriraju likovi, situacije i događaji iz bosanskokatoličkoga, bosanskohrvatskog miljea. Takvo predstavljanje Andrića do sada nije činjeno, a Lovrenović napominje da i takav izbor i tematsko reduciranje i dalje pokazuje svu raskoš Andrićevog književnog umijeća.
U ovoj knjizi, po Lovrenovićevu izboru, sadržane su sljedeće Andrićeve priče: U musafirhani, U zindanu, Ispovijed, Kod kazana, Trup, Čaša, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu, Napast, Proba, Mara milosnica, O starim i mladim Pamukovićima, Čudo u Olovu, Pekušići, Svečanost, Ćilim, Bife Titanik, Pismo iz 1920. godine.
Andrić je pisac sve Bosne, piše Lovrenović u predgovoru kojeg je naslovio citatom iz Andrićeve priče “Čaša”: “Ovdje se dram radosti i dušom plaća”.
Osim po izboru tema, ova knjiga donosi i još jednu novost: ova knjiga ispravlja često ponavljan i odavno uvriježen stereotip da se Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskog miljea iscrpljuje i ograničuje na “franjevački ciklus” pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskog vladanja Bosnom. Priče iz drugog dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz “novih” tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postosmansko vrijeme.
Nove teme
Iako sažet, Lovrenović u predgovoru knjige “Ispovijed i druge priče” govori o onome o čemu se mnogo tijekom protekle godine, kada se navršilo 50 godina kako je Andrić dobio Nobelovu nagradu, često nekompetentno govorilo, pa u tom smislu od samog teksta ništa manje važne nisu ni fusnote.
Lovrenović tako piše o Andrićevom odnosu prema Bosni. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet, kaže Lovrenović. “Taj osjećaj jest – ljubav, ali ga ne treba pojeftinjivati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost”.
“Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali!”, citira Lovrenović Andrićevu izjavu Ljubi Jandriću “S Ivom Andrićem”, (Sarajevo, 1982.), i to, kaže Lovrenović – Andrić to kaže ispovjedno, kao da svodi neke konačne račune.
Dobro-zlo, kobni nesporazumi – trenuci sklada, vitalistički osjećaj života – tegobna povijest, humor – prikazi zla i mračne sile koje nekad zavladaju ljudima…, jesu kontrasti, čiji će bogati raspon i raznovrsnost još jače osvijetliti ova knjiga. Lovrenović se bavi i odnosom bosanskog franjevštva i Andrića, o kojima je Andrić stvorio jedinstven, iako – kaže Lovrenović – torzičan književni opus. Lovrenović je o tome pisao i u časopisu Izraz (Sarajevo, 1984., broj 3/4) u “Franjevačkim ljetopisima u Andrićevom djelu”. Mnogo prije toga, o odnosu bosanskog franjevštva i Andrića Lovrenović je pisao još kao 20-godišnji student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kada se izborio da na predmetu Srpska književnost piše tzv. seminarski rad o “franjevačkom ciklusu” priča Ive Andrića, a u kojemu se jasno vidi odnos između franjevaca i Bosne.
“Oblik Andrićevog osjećanja Bosne kao svoga duhovnoga korijena, i način na koji je sve njezino osjećao kao svoje, dubinski je korespondentan obliku u kojem je to prisutno u bosanskoj franjevačkoj tradiciji, ili barem u jednom njezinom djelu”, piše Lovrenović u predgovoru ove knjige. Piše i o stavu Andrića prema književnosti: njegov temeljni stav je da na književnosti nije da osuđuje, nego da opisuje i pomaže razumijevati.
Andrićev jezik
Mnogo se protekle godine govorilo i o jeziku kojim Andrić piše, jer, kako se isticalo, jezik pisca određuje i njegovu pripadnost određenoj (nacionalnoj) književnosti. Lovrenović u fusnoti predgovora piše kako je Andrić po svojemu shvaćanju jezika (i narodnosti) autentični baštinik one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala cijeli štokavski univerzum, u svim njegovim varijetetima. To zahtijeva da se i pitanje ijekavskoga i ekavskoga izgovora kod Andrića sagleda na način ponešto drukčiji nego što ga se uobičajeno promatra i upotrebljava kao “argument” u određivanju autorove nacionalne pripadnosti. Obama tim štokavskim izgovorima Andrić se od gimnazijskih dana služi i u privatnoj komunikaciji i u književnim tekstovima.
“Također, mnoge pripovijetke koje je izvorno napisao i objavio na ijekavskome (a to je radio i onda kada su vodeći hrvatski pisci, po Skerlićevu modelu, pisali ekavski), nikada kasnije – ni kada je tridesetih godina dvadesetoga stoljeća već definitivno usvojio ekavski – nije ekavizirao. Posebnu, pak, pažnju zaslužuje ono savršeno precizno i funkcionalno diferenciranje između ekavskoga i ijekavskoga u govoru likova, kao stilsko i karakterizacijsko sredstvo kojim Andrić postiže izvanredan književni i kulturološki rezultat. Napokon, filološka analiza pokazuje da Andrićev autorski jezik na semantičkim, leksičkim i sintaktičkim razinama obilato i u izražajnom smislu plodonosno crpi iz cijeloga štokavskog rezervoara, ne gajeći nikakav zazor koji bi bio motiviran standardnojezičnim ‘granicama’ između srpskoga i hrvatskog”, napominje Lovrenović.
Odnos hrvatske kulture
Kada je 2009. godine postao prvi dobitnik nagrade “Midhat Begić”, koju su zajedno utemeljili PEN Centar BiH i časopis Novi izraz, Ivan Lovrenović je nagrađen za esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”. Taj esej Lovrenović je napisao tako što je Mirko Marjanović, urednik edicije “Sto godina hrvatske književnosti u BiH” u izdanju Matice hrvatske u Sarajevu, od njega naručio da za tu ediciju priredi izbor Ive Andrića u četiri knjige i da napiše predgovor za tu kolekciju.
“To je činjenica koja posebno raduje u kontekstu Bosne i Hercegovine i drukčijeg odnosa prema vlastitoj, hrvatskoj kulturi u BiH, jer je to bio put da se na jedan prirodan, normalan, beskonfliktan način Ivo Andrić, ako ne konačno, onda bar nepovratno, počne integrirati u pluralno samopoimanje hrvatske kulture”, kazao nam je Lovrenović u intervjuu objavljenom u ožujku 2009. povodom dobivanja nagrade “Midhat Begić”. O odnosu hrvatske kulture prema Andriću Lovrenović piše u predgovoru knjige “Ivo Andrić: Ispovijed i druge priče”.
Odnos hrvatske književnosti i Andrića
“Spram Andrića se u hrvatskoj književnosti, i u hrvatskoj kulturi općenito, njeguje neka postojana nevoljkost i nelagoda, koja se u krajnjoj liniji očituje kao nespremnost ili nesposobnost da se to velebno književno djelo napokon, u svojoj cjelini, integrira u tu književnost i u tu kulturu. Istovremeno, za takav stav zapravo ne postoji niti jedan ozbiljan književni razlog, ni u općem smislu, jer je Andrić naprosto svjetski pisac, ni u posebnom smislu, jer je Andrić ponorno istinit književni tumač bosanskoga svijeta, ipso facto i načina na koji je taj svijet i hrvatski, te, napokon, Andrićevi formativno-književni počeci itekako su vezani i uz hrvatsku književnost, pa bi bilo logično da hrvatska kultura prema Andrićevu djelu ima prisniji odnos, dublje razumijevanje i jaču zainteresiranost”, kaže Lovrenović. Takav stav nelagode i odbojnosti hrvatske kulture spram Andrića, stoga nije logičan, a jednostavnu hipotezu objašnjenja Lovrenović postavlja ovako: nevoljni odnos, koji se iz zamišljenoga središta hrvatske književnosti i kulturne politike davno uspostavio spram Andrića, analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture.
Hrvatska kultura duga desetljeća za Andrića je bila slijepa: za njega nije marila niti je uopće imala potrebu komunicirati s djelom Ive Andrića kao s nečim što i njoj dubinski i suštinski pripada, što je osvjetljava na posebno važan način.
“Sa svojom ‘balkansko-orijentalnom’ facetom hrvatska kultura još ni danas, očigledno, ne zna što bi; umjesto da joj se pokuša otvoriti, ona ju uglavnom previđa. Na to se može svesti i odnos spram Andrića”, piše Lovrenović u predgovoru knjige. Za nadati je se da će ovim izborom kratkih priča Lovrenović barem donekle uspjeti prodrijeti u hrvatsku kulturnu sljepoću kada je u pitanju Ivo Andrić koji je svakako – i hrvatski pisac.
Široka kronološko-povijesna panorama
Kroz dvadesetak proza uvrštenih u knjigu “Ispovijed i druge priče” kao da pred čitateljevim očima promiče široka kronološko-povijesna panorama – od drevnih likova i zgoda bosanskih franjevaca pod otomanskom upravom, preko austrougarskih vremena, pa sve do novovjekovnih događaja iz Drugoga svjetskog rata. Također, u prosedeu i tonalitetu zastupljen je golemi raspon – od vitalističkoga osjećaja života i tegobne povijesti, koji u ponekim pričama doseže začudno intenzivan i oslobađajući humorni naboj, do mračnih i silno sugestivnih prikaza zla kao samosvojne i neshvatljive sile što u stanovitim trenucima povijesti vlada ljudima i njihovim postupcima.
Piše: Andrijana Copf
