Niko ne bi bio srećniji od mene da nisam bio u pravu. Mnogi su imali svoj doživljaj kazanog, a najčešće su se resko osvrtali potaknuti nadom. Pri tom su zanemarili da je Nada (Himera, Maja ili kako se već zvala) slijepa. Bili su energični u želji da osmisle život koji odavna nije stanovao ovdje. I konstantno se iscrpljivali. Prelati i Inkvizitori (neovisno o grbu i Boji) iscrpljivali su okruženje obzirom da stara kineska poslovica kaže da nije nužno sticati materijalna dobra da bi se bogatilo; može se okruženje iscrpljivati – tada će raditi za zdjelu pirinča (oni umješniji), a najčešće besplatno. Dovoljna nagrada za njihov trud biti će svijest da, za razliku od mnogih, imaju posao. Ostalo će doći vremenom. Naravno; Ona nikada ne kasni. U tradiciji sa najmonstruoznijim istrebljivanjima svega što je ljudsko krenulo se na ustoličenje teologije (ili, kako su nas učili – opijuma za narod) koja bi konstantno držala na okupu (pod kontrolom) masu. Rimokatoličanstvo je u artikulaciji otišlo najiskrenije: takvu relaciju je nazvalo relacijom pastira i pastve (drugi termin se može i izmodifikovati). Sukladno tomu vrijednosni sistem se rušio konstantnim plasiranjem neistina. Uništio mu se skelet tako da više niko, niti u jednom sektoru društvene djelatnosti, nije mogao artikulisati antipode i postaviti se sukladno tomu da bi bio siguran kako određeni koncept usavršava u ispravnom smjeru (kako je svojevremeno jedan stari čovjek rekao: „do podne mislim jedno, a od podne drugo“). Ne bi bilo ni tada problema da taj čovjek (zarad drevnosti) nije meritum. Umni stoga izmisliše gledanje u šolju, grah ili bacanje kašika kako bi bili sigurni što će vrijediti prije, a što poslije podne. Drugi se počeše, zarad materijalne sigurnosti, baviti sportom i to onim bijelim. Kažu zarad rekvizita jer je reket na ovim prostorima najcjenjeniji. I kada se sve sagleda, onako analitički i bez nerevoze, neminovno se dođe do zaključka da je porazno i nedostojanstveno živjeti u zemlji u kojoj je sramota biti bogat; gdje se privredni uspjeh mjeri povećanjem korisnika nacionalnih kuhinja, a kao politički uspjeh slavi osnovna Leklerkova teza Aparthejda: dvije škole pod jednim krovom (bar da nam djecu edukuje obrazovan kadar, a ne onaj sa kupljenim diplomama). Iako svi ne radimo u rudniku: SRETNO NAM!
Emir Sokolović