Puštajući da se autori dovijaju kako bi im Djelo ugledalo svjetlost finansijski bespoštedno finansiraju (zlo)djela poslušnika koji nerijetko slave i hvale mecenstvo. Sreća da domet i takve mrtvorođenčadi i autora ne prelazi teritorij kućnog savjeta. Da ne bilo govora kako nema koristi od tog ukoričenja potvrdimo da u zimskom periodu jako dobro i praktično posluže: komšiluk ima čime da potpali vatru. I po tom jadikovke kako niko nije prodao niti jedan primjerak. Mudri bi rekli da se trebaš sam cijeniti kako bi i drugi slijedili tvoj primjer. O naručenim recenzijama od 50 do 100 Eura i da se ne priča; osvjedočeni znalci u riječi i kritici već ih imaju pripremljene u fiokama samo što po prijemu ispisanih slova lakovjernih autora treba da popune prostor za nazive rukopisa i autora. Time sve biva okončano.
Ovo je samo blagi uvid u osulo koje vlada na ovim prostorima. Kao i svugdje sloboda je preskupa i plača se samoćom. Ono što vam svi zamjere jeste dosljednost i ne radi nje same; u tom kontekstu preziru sopstvenu neprincipijelnost. Nešto slično kao kod „ljubavi“ braće. Unutar predstavljenog konteksta vlast (unutar koje mnogi i pored „Manifesta komunističke partije“ zazivaju Boga u pomoć) se izuzetno snalazi kroz demokratsku obavezu formiranja komisija za vrjednovanje. Naravno, mjerilo je stepen poslušnosti i zavjet na ćutnju kako bi sve društvene anomalije bile pokrivene u savršenoj formi. Akcentiranje manje bitnog i stavljanje pod kontrolu (ili demonstriranje moći) potvrđenih Kreacija biva prioritet; eksponent moći koja je bitna onima koji ocjenjuju mjerodavno i čije (zlo)djelo – kako je već rečeno – ne prelazi okvire kućnog savjeta. Višestruka je korist: imaju priliku ostaviti pokoljenjima matricu kako ne treba raditi, nešto se pitaju (koliko god im rame uleglo od tapšanja moćnika čiji su prljav posao odradili za mizeriju) i komšije imaju čime podložizi vatru tokom zimskih dana. Preferiram ovo treče…
Emir Sokolović