Peklo je; i kad pažljivo slušaš
skoro se moglo čuti
praćakanje djece
u plićaku.
Samo nismo smjele
naglo ustati.
Uspraviti se.
Pomoliti glavu.
Naša tajna plaža
na vrhu nebodera
ubola bi u oko
snajperistu.
Životu i suncu smo se
radovale mirne. Oprezne.
Mazne. I vodoravne.
Sankanje
Po vodu je lijepo ići
mliječnim, tek malo
utabanim snijegom.
Natovarene sanke
glatko klize.
Kanap gotovo
i ne reže prste.
A u polasku…
U polasku se prazne
spuštamo nizbrdo,
ti upravljaš
ja krijem lice u tvoja leđa…
Nogama lijeeevo… deeesno…
(o, hoooj… hoooj…
čuvaaaj!!!)
Spuštamo se
uz ciku zvonku
drsku
neustrašivu.
Skoro pa
mirnodopsku.
Zvijezda padalica
Bilo je to u gustom mraku.
U gradu.
Tako mračnom
da smo za večernji izlazak
išle da gledamo struju.
(kao priviđenje
jedna jedina
zgrada je sijala)
A mi bismo se počešljale
obukle
i iz crnog
školskog dvorišta
u nju gledale.
E, u tom gradu…
U tom mraku…
Jedne noći…
Zvijezda padalica
krenula je vodoravno
zamišljenim bedrom brda.
Zvijezda padalica je stala.
Nije nam se ispunila želja.
Baš tada. Baš iz mraka. Iz smjera
zvijezde padalice.
Zapucali su
na nas.
EVROPSKI JERUZALEM
Obrisala je prašinu
sa aron hakodeša i menore,
zaključala dvaput vrata.
Razbio je led na ulazu,
za slučaj da neko od staraca
ipak dohramlje slaviti sveca.
I zvonar preko puta je
zajašio konopac,
objavio pauzu za ručak.
Umjesto spiralnog uspona
na minaret, u podnožju je neko
pritisnuo tipku play.
Prazne zgrade i prazni zvuci
započeli su igrokaz:
turistima na radost.
ČUDESNI KRAJOLIK
Nogu nipošto ne smičem s asfalta.
Naša mirisna ljekovita trava za mehleme
niče iz žica za ruke, iz poveza za oči.
ALIPAŠINO
Mi smo djeca iz naselja
koja se nikad neće naći
na razglednicama.
U naš kraj turisti ne zalaze.
Mi ne dobivamo predsjedničke izbore u drugom krugu.
I nijedan jezik ne govorimo bolje nego maternji.
Ne znamo da imamo braću blizance
u svim gradovima svijeta.
U naš kraj turisti ne zalaze.
Ovdje ništa nije znamenito:
osnovna škola,
samoposluga, i jedan stari orah odavno posječen.
U naš kraj turisti ne zalaze.
I nemamo im pokazati ništa.
Osim sebe.
HE-HE-HELIJUM
Jednom sam u crkvi
vrlo ozbiljnoj i važnoj
ukliješten uz same
plafonske grede
vidjela
helijumski balon
drečav i sjajan
umakao valjda kakvom djetetu
na podugačkoj misi.
Nasmiješio mi se odozgo
moj dvojnik.
Spriječen da sasvim odleti.
Bezazleni pobunjenik
osuđen na smrt
tihim ispuhivanjem.
PRIRODA
U tropima pljuhne bogata kiša,
pomislim: reklama za šampon.
U šumi se oglasi djetlić,
pitam: kome zvoni mobitel?
U Bosforu meduza,
meni: kesa od najlona.
Skinem se gola,
poželim: srediti stvari u Photoshopu.
ŽELJE
Ugrizi jako!
Nijedan neće.
Malo me davi (al malo)!
Njih je strah.
Vuci mi kosu!
Pomisle, luda sam.
Kad mi srce treba iščupati,
skuhati na lešo
i pojesti u slast,
nijedan se ne ustručava.
Eno ih već, vežu i ubrus oko vrata.
KUPOVINA
Ja bih ovu narukvicu nosila.
Suknja je lijepa. Ne znam, je li ona šira u
bokovima od mene?
Malo je marama, dodaj i broš, ne cicijaši.
Možda neki lijep akvarel?
Ili veš? Koju boju ona voli?
Koliko će još jutara
bunovna ovako provoditi?
Umjesto žuđenog sna − ona u kupovini.
Lijepe darove ženama svojih ljubavnika
valja birati.
Nježno i brižno, sa mnogo ljubavi i truda.
Al šta da se radi?
Bilo bi surovo
muževe
same i zbunjene
puštati
da naprave grešku.
DAN KAD JE PAO PRVI CRIJEP
Na dan kad je umrla mama
sa krova je pao crijep.
Mislili smo − kakva nezgodna slučajnost.
I brzo na to zaboravili
jer nije pogodio nikog.
I otad nije prošao dan
da se oljuštrio nije
komad fasade, zida ili krova.
U teškim danima ispadale
su cigle. Zatim prozori. Pa grede.
Na jednu godišnjicu
morali smo dovesti bager,
za koji sat je sve sabrao na gomilu.
Nekim ljudima platili smo masno
da dojučerašnju kuću bace na smeće.
Danas je ostala samo lijepa zatravljena ravan.
Nekad se okupimo na njoj i na
bijelom stolnjaku pravimo piknik.
Služimo kafu i kolače kakve je mama,
dok je još kuća bila živa, u njoj mijesila.
Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Objavila je tri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.) i Promotivni spot za moju domovinu (2011.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva.
Radi na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistentica na predmetima Poezija i Kreativno pisanje. Godinama piše za bh. sedmičnik Slobodna Bosna u kojem ima i redovnu rubriku književne kritike.
U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević.
Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…
Na Sajmu knjige u Leipzigu 2012., dobila je prestižnu književnu nagradu Bank Austria Literaris za najbolju knjigu poezije objavljenu u protekle dvije godine u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi.
