Tamo u zavičaju (Podravnom) oduvjek se vjerovalo u riječ kao u sveca, kao u nešto što ne može izdati nikada i nigdje kao u nešto uzvišeno. Bio bi neoprostivi grijeh koji se nije praštao, i bila bi i najveća sramota ispovjediti se za učinjeni grijeh riječima. Moglo se ispovjedati za učinjeni grijeh djelom, ali za učinjeni grijeh riječima i prema riječima to se nikome nije dalo praštati, niti je ko očekivao milost prema tome. Tamo gdje se riječ cjenila kao i otadžbina, kao majka, kao djedovina i koja je više poštovana od svih pečata i potpisa, a lice čovjeka se mjerilo i cio čovjek, njegov karakter, narav, čak i ljepota prema riječima koje je govorio, i što je najvažnije, svojim djelom potvrđivao. Sa takvim jednim bogatstvom koje se ne može mjeriti zlatom, ni dragim kamenjem, krenuo je u svijet poezije, u svijet riječi i Ratko Marković Riđanin. A imao je sa čim i krenuti i stići tamo gdje je i naumio, kuda su ga riječi vodile i dovele – u svijet koji nije svakome dat, u svijet koji svakoga neće. I još nešto, iz zavičaja je ponio, pored riječi, i opijum lica svojih zemljaka, njihove blage i blagodetne riječi koje jedino mogu da liječe i ono što je neizlječivo, a u svakom zlu da pronađu i nešto dobro što se ne može naći kod svakoga i svagdje.

A sada nas evo pred tom građevinom zidanom riječima pred Trkalištem, pred gradom, pred kulom pred kojom treba zastati, dobro je sagledati, pronaći ključeve od tajnovitih vrata, a njih ima, kao i u svakoj takvoj kuli bezbroj, koje se ne daju lako razaznati, niti pogoditi prava. Zlatni ključevi kao da ne pomažu, svi napori uma našli su se u bezizlazu, u nigdini, ne mogavši da stignu do kraja gdje se nalazi put za sve zamotane puteve ljudskog saznanja.

Pored do sada objavljenih četrnaest knjiga koje sve ne pripadaju poetskom žanru, (tu je i roman Mavrikije), Ratko Marković sa ovom zbirkom pjesama prevazišao je do tada njemu poznate pjesničke vidike i stranputice, dočepavši se jednog novog pjesničkog puta koji vodi novim pjesničkim izazovima novim jezičkim obrtima i novim značenjima kazanim riječima. Provevši jedan dio života u srpskom svetogorskom manastiru Hilandaru, sređujući Hilandarsku biblioteku, na domaku najsvetijih hilandarskih knjiga, jer ako ništa drugo, svaku je dodirnuo svojom rukom uz ostalo blago srpskog naroda, pisano ili nepisano, pretočeno u milosnu priču hilendarskih monaha, koji znaju vjekovnu priču, najistinitiju, o životu šta on jeste a šta nije, Marković je sa sobom ponio, i u ovoj neobičnog naziva zbirci, Trkalište, obznanio sve tajne i ljepote ljudskog, a i svoje, tihovanje, molitve, prizivanje riječi u iskušenju i skrušenosti pred kojom se nalazi srpski narod i pravoslavlje. Zbirka pjesama Trkalište sastavljena je iz pet ciklusa (Trk čistine, Juriš ruševine, Trkalište, Tri dokolice i Logička nelogičnost). Ljudski padovi i lomovi, iskušenja pred kojima zastaje dah zaborav koji će nas jednog dana sviju prekriti i nadmudriti postaju opsesivna inspiracija i tema pjesničkog stvaralaštva Ratka Markovića Riđanina još i u ranijim njegovim zbirkama poezije. Ono što osmišljava život čovjeka, Marković, a što je bila i vječita tema književnosti i umjetnosti uopšte, uspjeva da pronađe u onome što čini čovjekov život od pamtivjeka pa do dana današnjeg i razrušenim i osmišljenim a to su ona prava pravda, ona nenacrtana sloboda, istinita istina, rat kao ljudski udes koji niko neće, a on se nametne uvjek tuđom voljom pa u njemu stradaju i oni koji ga nisu htjeli i oni koji su ga željeli, vjera u nešto što svi slutimo i znamo da postoji, samo što ne znamo gdje je i kome je pri pomoći, a to je Bog i vjera u njega. Ne bi bilo na odmet znati da je Riđanin pored onog jezika iz zavičaja, svoga i svojih predaka, u ovu zbirku svojih pjesama utkao i  jedan stari jezik na kome su napisane najsvetije knjige srpskog roda i koje čeznu oči umozrenija u najsvetijem srpskom hramu Hilandaru, one srpske knjigoljubce da ih otvore i prelistaju i u njima nađu tragove srpske, ljudske ruke koja ih je sačinila. Osjećajući damare svoga srpskog roda, kome vino života nije uvjek moglo da poteče i da ga napoji snagom života od bjelosvjetskog kota koji ga je nemilice pio ne ostavljajući ni kapi onome čiji su bili vinogradi, onome kome su vjekovi slagali nepravde i bezakonje, okivajući ih u crninu i navodeći one crne gavran ptičurine da ih osveštaju i upokoje u beznađe i bezizlaze i da ih na kraju izgrizu svojim pohlepnim kljunovima, Riđanin je našao plodno tlo za svoje basnoslovne riječi da ih njima vrati tamo gdje im je oduvjek bilo mjesto – među žive i neumrle.Ovo nije samo zbirka pjesama o onome što je bilo, a nikada nije ni prošlo – to je zbirka pjesama vir izvir koji svjetluca i danas tamo gdje je i počeo pre početaka. I kad zrake onog jedinog sunca posustaju u vremenima koja dolaze, kod Riđanina nema kraju kraja. I kad se smješi  samo zloslutni pogled jednooke noći, mraka iza koga rijetko šta dobroga niče, osim avtovine, paprati, trave čemerike i ponekog struka srijemuša u rano proljeće, on nalazi osmijeh kojim razotkriva put iz besputi. Na toj krševitoj i goloj zemlji , osim golih, ljudskih riječi nije se imalo šta zasaditi, a sadilo se ono što se imalo – malo dobrote, malo riječi, malo ljudske sreće, malo ljudske ljubavi, mada je i nje ponekad nedostajalo koliko je trebalo darivati. A darivalo se uvjek dovoljno, bar se niko nije žalio.

Izgleda da je ironija najmoćnije sredstvo Markovićevog slikanja očigledne stvarnosti u kojoj danas živimo. Tragična sudbina naroda, pogotovo srpskog,  izražava se upečatljivim riječima pjesnika koji veli: Potop je početak priče o nama.
Ko bi se danas mogao naći da kaže da Riđanin nije sav u svojoj pjesmi kao što je i pjesma u njemu? Toga nema. Ako znamo, a znamo svi drumove kojima su prolazili naši preci gdje se padalo i posrtalo, gdje se tonulo i nestajalo, kuda su nas raznosile ptice zlokućnice. Živjeći sa svojim narodom Marković u svojim pjesničkim slikama na jedan snažan emotivni način slikajući strahote rata uviđa da narod, često, kada je najgore, zna da se svikne na strašno i jezovito, i, da mu to postane obično i svakodnevno. Da li je, možda, u tome spas, ili jedini izlaz? Oganj postaje azbuka ljudskih poraza jer oganj i piše i briše i dopisuje zao zlo. Uvjerenje da smo postali nijemi posmatrači strahovite stvarnosti svoga roda veli: Donio sam ti ovu sliku Djece Kozare, koja je slika od deset hiljada slika. I više. Koju neće ni istorija. Ni škola. Ni muzej, da bi nemo jeknuo: / …Stid me kolona koje u torbama nose/ Stope otadžbine gole i bose/.

A u svemu tome valjalo je živjeti kao da ništa nije ni bilo, kao da je bila samo priča nekoga ko umije da priča i ono što nije ni bilo, nego nam se činilo da je bilo i to nekom drugom, a ne nama. Ali kad pjesnik veli da je njega bilo stid onda je i nas koji ga slušamo postalo po malo stid kako nismo znali, osjećali ili doživjeli to što je pjesnik osjećao i vidio i doživio u svom svijetu koji je istinitiji i od same istine. A trajati i svjedočiti ono što je bilo i ono što bi moglo biti, i ono što jeste osnovni je postulat Markovićevog pjesničkog vidokruga, svijeta koga ima i nema, koji je postojao i nije postojao, koji bi mogao postojati nakon postojanja, a, ne bi morao. Marković nikada nije stajao po strani, jer to mu ni pradjedovi nisu činili kada je bila u pitanju ljudska čast i dostojanstvo koje krasi čovjeka i njegov pomen da je postojao, živio, borio se protiv sila nemjerljivih, ginuo i gdje je trebalo i gdje i nije, samo da bi sačuvao obraz i dostojanstvo ljudskoga obličja.

Jedna pjesma Ratka Markovića Riđanina u ovoj njegovij zbirci zaslužuje posebnu pažnju. Riječ je o pjesmi Pismo Branislavu Petroviću, kojom se tolkuje:

Ovde je raja pravi raj

Ovdje su gradilišta oprana

Zemlja odrana

Gubilišta razaslata

Vrata pozatvarana

Jezici rascepljeni

Rukavi ispražnjeni

Izvori zasuti

Putevi prepućeni

…Svetlimo sa dna sveta

Da svet oko nas ne zaluta

…U nama tišina ječi

…Sve putuje preko potopa

Šta je za nas još jedan potop!

Ove ironične, a nadasve ljudske pjesničke slike Ratka Markovića Riđanina upućene u ovom Pismu već pokojnom pjesniku Brani Petroviću su uz ono što one stvarno jesu, tužna sjećanja na ono vrijeme kada je Petrović, pomalo, isto kao i Marković, pjevao o novim gradilištima ljudskog duha, o novim poetskim poimanjima pjesničke riječi, o pravu da čovjek gradi, a ne da razgrađuje, o čovjeku oko koga se vrti planeta u ovom okrvavljenom nebu. A to nebo je, nažalost, često bilo okrvavljeno i po samom sebi i po ljudima koje je prekrivalo. Ima ljudi na ovom svijetu koji ne umiju ništa drugo raditi osim ljude odljuđivati. Ima ih gdje god ljudska noga kroči, gdje se god ispili pravedna i poštena ljudska riječ i misao, i djelo. Srećni bi bili oni koji ga na vrijeme spoznaju, otkriju i namame u kapije iza kojih nikada neće moći izići ni pokazati ono što su spremili za dobro naroda. Marković to dobro zna, prepoznaje, pa kada ne može ništa drugo on kao onaj stari vrač, bajući riječima ne da im pristupa poštenim i pravednim ljudima da ih očaraju i povedu putem kojim nikada ne idu pošteni ljudi, nego samo izgubljeni i poraženi, ali uvjek spremni da se izvuku iz začaranog kruga i vršljaju po tuđemu svijetu, nanoseći sobom bol, patnju, muke, prezir i sve ono što nije dostojno čovjeka čovjeku. A on to stvarno umije. Dobro bi bilo kada bi u svom budućem stvaralaštvu napisao jednu zbirku bajalica, tog zapostavljenog i gotovo zaboravljenog pjesničkog žanra, što bi osvježilo našu noviju poeziju, a za što Riđanin ima dara. I Trkalište je, ma koliko mi to priznali ili ne, u izvjesnom smislu bajkovita zbirka pjesničkih bajalica protiv uroka svake vrste protiv iskrivljene vlastoljubive pravde, vrtlog vremena, nečastivih, protiv onih koji pravo sjede, a krivo govore, kunući se u istinu. Trebalo bi ostaviti naopake i zločeste koji krivo govore i tvore u neku zemlju nedođiju u koju niko ne svraća i ništa u njoj ne traži što nije čovjeku milo i sveto. Na to najbolje opominju Poruke ruševine:

Pamet u glavu—travo zelena! Mekoto

urvino nigdino

nad tobom ne zazire zborište zima

more vri dok smelost pučine klekne

z a tobom ni zalazak ni zalazak ne jekne travo

rastravljena!

Te sejem te kosim te palim hvalim ti

ponosit pad

pamet u glavu tako se traje travo

nesoljena!

Nad Srbijom bezdan bdije plić podlizuje

Jata golim poljem zlata zobaju se sama

Nije do sada poznato u poeziji da je neko sjetovao travu, kao što otac sjetuje svoje dijete da dođe pameti, jer se samo tako traje i postoji. A postojati znači biti pametan da shvatiš i razumješ logiku postojanja i življenja. Trava u koju sve zarasta i muke i patnja, i sjećanje, postaje jedini svjedok da je prije nje nešto postojalo, a čega više nema, i da ona raste, ne da bi sve zaraslo u travu, nego da bi bila nijemi svjedok da je nešto ipak postojalo i trajalo dok ga munje nebeske nisu poništile da ne postoji i da više ne traje. A onda sve zarasta u travi, i bolovi i patnja, i nemanja i odgovori, nijemi svjedoci razigravanja i urastanja u travu. Samo, bol biva neizmjeran time što još uvijek: Jata golim poljem zlata zobaju se sama.