Sam naslov romana Moja borba – evokacija naslova Hitlerove knjige – ukazuje da se radi o nečem provokativnom. Međutim, naslov je ironičan: radnja doslovno prati osobnu borbu glavnog lika sa članovima obitelji i potragu za vlastitim identitetom, a autor je ovako naslovio knjigu jer mu je bilo komično kako je nešto privatno i sveprisutno kao što je ‘moja borba’ zadobilo značenje zle nacističke ideologije. Nijemcima naslov nije bio zabavan pa su objavili Knausgårdovu knjigu s izmijenjenim naslovom.
Međutim, najveći razlog kontroverznosti knjige je činjenica da autor u šest dijelova Moje borbe iznosi sve neugodne privatne podatke o odnosima u svojoj obitelji: u prvom dijelu opisuje smrt svog oca alkoholičara, u drugim dijelovima progovara o problemima s bivšom ženom koja pati od bipolarnog poremećaja te o svojoj nelagodi zbog toga što je roditelj.
Skandalozno ili smiješno? U zapadnim društvima, kao i u hrvatskom društvu, takav ispovjedni roman vjerojatno bi prošao nezapaženo ili uz blago mrštenje. U Norveškoj je, pak, djelo izazvalo pravu buru. Komentatori su zgroženi ovakvim javnim prikazivanjem ‘prljavog rublja’, mediji se konstantno bave preispitivanjem etičnosti ovakvog pisanja, a članovi obitelji tražili su od pisca da ne objavi djelo ili da barem promijeni njihova imena.
Sam Knausgård opisao je objavljivanje knjige kao svjestan čin ‘literarnog samoubojstva’, a pompu koja je nastala nakon objavljivanja nazvao je ‘paklom’. Ipak, ne žali što je objavio roman.
Tko je na kraju lud? Norvežani koji se zgražaju nad javnim iznošenjem obiteljskih tajni ili druge kulture koje ne nalaze ništa posebno u takvom činu? Ili svi skupa?
