Rođena si u Dubrovniku. Ispričaj nam nešto o tvom gradu: koje su ti omiljene ulice, parkovi, spomenici kulture i zašto?
Iako trenutno ne živim u Dubrovniku, kao i svi drugi ljudi volim svoj rodni grad na neki poseban način. Zapravo, jedna sam od onih koji misle da je novi dio grada podjednako lijep kao i stara jezgra. A što se tiče omiljenih ulica i spomenika, ne mogu a da ne izbjegnem klišej: to je Stradun, Porporela, Orlandov stup, crkva sv. Vlaha.
Da li je grad uticao na tebe kao pisca?
Da, i to dosta. Mi se u Dubrovniku kroz osnovno i srednje školovanje uvijek posebno osvrćemo na dubrovačku povijest i književnost. Tako da nisam samo upućena na književnost i kulturu kao nešto osobito vrijedno, već sam često (možda i prečesto) inspirirana Gradom i njegovom poviješću. Tako se moja stimpank priča događa na izmišljenom prostoru nikad osvojene Dubrovačke Republike, a obrađena bajka o Trnoružici je usko povezana s ulaskom Francuza u Grad. Tu je i još jedna apokaliptična priča za koju sam „posudila“ radnju i likove iz Gundulićevog Osmana. Nakon nje sam rekla dosta.
Kakva si iskustva stekla uređujući studentski časopis Lapis?
Iskreno? Ne osobita. To su novine koje funkcioniraju na jednostavan način i na čijem je radu najveći izazov natjerati ljude da stvarno napišu ono što su obećali.
Kratki amaterski dokumentarac Manijaci koji si snimila sa kolegom Srđanom Laterzom prikazivao se na Maratonu kratkog filma i Reviji amaterskog filma (RAF). Kako je došlo do te saradnje i sa kojim ste ciljem snimili film?
Srđan i ja smo kolege iz srednje škole i snimanje filma bila je njegova inicijativa. To je ujedno i najzabavniji projekt na kojem smo ikad radili. Inače, cilj je Maratona kratkog filma snimiti što više kratkih filmova, a s obzirom da smo se on i ja prvi put okušali u montaži mogli bismo reći da je naš cilj bio dovršiti taj jedan film. Njegova prava namjena je doduše bila nasmijati publiku kroz dva intervjua sa studenticama koje su prepričavale svoje susrete s raznim čudacima po Zagrebu.
Koliko je po tebi film kao medij zahvalniji od pisanja i da li je to uopšte tako?
Pisanje više volim i njime bolje vladam. Tako da ne bih baš bila objektivna ako kažem da je pisanje zahvalniji medij od filma. S druge strane, čini mi se da i jedno i drugo zahtijeva jednako mnogo vještine i rada.
Misliš li da je lakše doći do publike slikom nego rečju?
Mislim da da. Dovoljno je da zbrojite koliko ljudi ide u kino ili gleda TV, a koliko njih čita.
Pišeš kritike za booksa.hr još od 2008. godine, ali i za časopis Riječi. Koliko te ispunjava pisanje prikaza?
Volim pisanje prikaza jer je to moje mišljenje o knjizi koje će pročitati i drugi. Možda zvuči narcisoidno, ali je u suštini zaista tako. Koliko nas pročita dobru ili lošu knjigu i onda jedva čeka da svoje dojmove podijeli sa zainteresiranima? Ja samo imam sreću da imam gdje i kako zagnjaviti puno više ljudi.
Objavljivala si u UBIQ-u, zastupljena si u zbirkama Parasvemir (2010) i Priče iz knjižnice (2011), nominovana si za nagradu koja se dodeljuje kao podstrek mladim piscima u okviru evropske naučno fantastične konvencije Eurokon, koja se ove godine održava u Štokholmu – sve to za jako kratko vreme. Čemu duguješ svoj uspeh i kako na njega gledaš?
Pojma nemam. Pišem o onomu što me zanima, intrigira i privlači. Smatram da inače pišem dosta komercijalno i da mi je stil pisanja jači od slaganja neke zadivljujuće radnje. Ipak se uvijek trudim držati klasične pripovjedačke strukture: uvod, zaplet, itd. Nisam od onih koji eksperimentiraju. Bar ne zasad. Možda je u tome baš tajna, tko zna? Isto tako, rekla bih da je žanrovska scena u Hrvatskoj relativno malena i da ‘svjež’ glas puno lakše dobije na pozornosti.
U pričama obrađuješ mitološke teme na nov i interesantan način. Odakle crpiš ideje?
Od svukud. Ostrašćeni sam čitatelj od malih nogu i mislim da mi je to razbuktalo maštu kao ništa drugo u životu. Čak sam izabrala studirati povijest jer je doživljavam kao hrpu povezanih priča.
Baviš se paralelnim svetovima. Na koji način?
Paralelni svijet sam gradila u svojoj prvoj objavljenoj priči Avaleon i crno pero. Radilo se o politički izvrnutoj Europi što mi je poslužilo da nabacam par politički ne baš korektnih fora o Rusima, Hrvatima i drugima. Tako da bi se moglo reći da je puka zabava, prije no li bilo što drugo pametno, bila moj motiv.
Ni horor ti nije stran. Koliko je prisutan u tvojim pričama i koliko doprinosi atmosferi?
Horore jako volim, no u mojim je pričama prisutan samo kao ravnopravno zastupljen element fantastici. Strah, jeza i nepoznato koje vreba negdje iz mraka su po mom mišljenju jedan od najboljih začina za žanr.
Okupira te i alternativna istorija. Zašto?
Vjerojatno se radi o profesionalnoj deformaciji. Kad godinama čitate stručnu povijesnu literaturu paralelno s Martinom, Simonsom i drugima, rezultat nije nimalo iznenađujući.
Zanimaš se za stimpank. Možeš li nam nešto više reći o tom žanru? Koliko slobode ti on pruža?
Stimpank je znanstveno fantastični podžanr koji počiva na ideji tehnološkog napretka tamo gdje ga nije bilo. Najčešće se radi o strojevima koji rade na paru i radnji koja je smještena u viktorijansku Englesku. Ako ga pak shvatite samo tako kako gore piše, onda vam možda i neće pružiti dosta slobode. Osobno ga shvaćam dosta „opuštenije“ i čak bih ustvrdila da je moja priča Aferim stimpank priča, iako u njoj nema ni „p“ od pare. Bila sam toliko slobodna da Turcima poklonim nuklearno oružje i zadužim ih za otvaranje crne rupe u Istambulu. A sve to u XVII stoleću.
Oprobala si se i u bajkama. Šta je po tebi bajka i kako izgleda pisati je u odnosu na priču? Smatraš li da bajka sputava pisca ili joj se u današnje vreme sve više pomeraju granice?
Moje su bajke zapravo obrade bajki braće Grim smještene na hrvatski prostor i povijest. Bilo mi ih je lakše pisati nego priče, jer mi se čini kako zahtijevaju manje racionalizacije od obične priče. Možda se radi samo o mom dojmu, ali mi je iz istog razloga bilo i zanimljivije pisati bajku koja je zapravo već odavno ispričana. A da li sputavaju pisca? Ništa više no neka druga forma određena svojim pravilima. Isto bih rekla i za pomicanje granice: sve ovisi o piscu i njegovoj mašti.
Pisala si o vampirima u priči Inkubus. Kako te i koliko opčinjavaju ova mitološka bića? Jesi li zahvaljujući ovoj priči postala prva dobitnica nagrade (rezidencijalne stipendije) „Jure Grando“, koju dodeljuju „Put u središte zemlje“, opština Tinjan i restoran Danijeli?
Vampiri su mi se sviđali i prije opće pomame koja se dogodila sa Sumrakom. U isto su vrijeme i ljudi i zvijeri gonjenje nagonom da prežive parazitirajući na vlastitoj vrsti. Teško da išta u svijetu fantastike može biti zanimljivije od njih, barem što se tiče mene. Mislim da nas ljude inače najviše intrigira ono s druge strane, ono što, recimo to pjesnički, pripada noći. Što se tiče nagrade, mislim da je uvjet za nju bio horor element u pričama, više nego sami vampiri kao glavni likovi. Kod mene se, eto, poklopilo i jedno i drugo.
Koliko je bio plodan boravak u srcu Istre? Da li se rodila ideja za neku novu priču?
Za vrijeme mog boravka u Kringi, u Pazinu se održavao Istrakon kojem sam prisustvovala prvi put. To je najveselija konvencija na kojoj sam dosad bila, a imali smo i Vampirsku noć u Kringi na kojoj sam bila gost. Na žalost, osim samog Pazina i Kringe nisam posjetila druga mjesta, no nadam se da jednom hoću.
Rodila se cijela hrpa ideja koje su ponajviše plod slušanja raznih predavanja na Istrakonu. A i pisalo se koliko se moglo.
Bila si gost književne večeri organizovane u Kringi 22. marta ove godine. Kako je proteklo veče? Da li je bilo kontakta sa publikom?
Večer je bila vrlo zanimljiva. Ja sam pričala, drugi su slušali. Šalim se, bilo je zaista super. Tu se našao i načelnik općine Tinjan koji je za nas poslije otvorio muzej Jure Grando kojeg smo tako ekskluzivno obišli u pola noći.
Samo pet dana kasnije gostovala si i u Pazinskoj kući za pisce. Koliko se razlikuju ta dva gostovanja, koliko su bila posećena i koliko uopšte, po tebi, gostovanja ove vrste znače jednom mladom piscu?
Gostovanje u Kući za pisce je bilo drukčije utoliko što se na njemu pojavilo puno manje ljudi. Inače, oba gostovanja je vodio Davor Šišović koji nekako uvijek pogodi prava pitanja, tako da se ja raspričam i poslije mislim kako je bilo super. A kako je stvarno bilo, najbolje zna publika. Književne večeri, tribine i gostovanja, mislim, znače svakom piscu jer pokazuju da je netko zainteresiran za vaš rad što je lijepo znati i nakon dvije i nakon deset godina pisanja.
Novih priča sigurno ima. Čime ćeš to nagraditi naše strpljenje u danima koji slede?
Pisat ću još nešto fantazija. Najavila sam u Kringi jednu nekromansersku priču jer se još dosad nisam pozabavila magijom i čarobnjacima kako spada. Poslije bi na red došle i SF priče koje inače ne pišem, osim ako ne računamo izlete u stimpank. No valja probati i to.
Razgovor vodila
Tamara Lujak
