Vaša prva ljubav su stripovi. Koje ste stripove čitali kao mali?
Sve koje bi mi došli pod ruku. Djed mi je bio kondukter na željeznici i skupljao je za mene marljivo stripove koje bi ljudi ostavljali po vlakovima. Naravno stripovi su mi bili zakon negdje do 10 godine kad sam otkrio da su knjige ipak posebna dimenzija. Iako sam ih rado čitao i kasnije. Ipak, jedan strip mi je uvijek ostao nešto posebno. Alan Ford. U mojoj generaciji smo ljude dijelili na one koji ga obožavaju i one koji ga ne shvaćaju. Sredine zapravo nije ni bilo. I nikad se nisam sprijateljio s nekim a da nije bio ljubitelj tog stripa. Jer on je definirao i vrstu humora i općenito svjetonazor neke osobe.
Jesu li stripovi uticali na Vaš književni ukus?
Mislim da nisu. SF-u me, kao žanru u kojem sam kod kuće, privukla forma pulp romana i kratke priče. Prvo u Peri Rodan ciklusu u Njemačkoj a onda u Siriusu, kojeg sam počeo čitati još u osnovnoj školi.
Koji su Vaši najdraži pisci?
U žanru su to Stiven King i Den Simons. I Bujoldica. Ali volim i mnoge druge. Haruki Murakami, Arturo Perez-Reverte, Majkl Holenbek, Džo Nesbo, samo su dio pisaca koji su na mene ostavili utisak u ovom mileniju.
Ko je od njih i kako uticao na Vaše stvaralaštvo?
U SF-u sam se najviše divio Lois Makmaster Budžold. Njeno pisanje sigurno nije uzor koji će se podučavati u školama pisanja. Nema tu onoga čemu se kritičari dive. Ali sve njene knjige o Majlsu Vorkosiganu sam pročitao u dahu i svaku sam pročitao više puta. Kad bi jednom čitatelji to isto rekli za neki moj roman bila bi to za mene najveća pohvala koju mogu dobiti.
Osamdesetih godina ste se prvi put okušali u pisanju. Zašto ste odustali tada i šta Vas je, dvadeset godina kasnije, nateralo da se oprobate ponovo?
Nisam znao kako pisati. Imati ideju i razraditi je u glavi jedna je stvar. To mi nikad nije bio problem. Staviti to na papir je nešto drugo. Tek u tridesetima sam odlučio pokušati ponovo i krenuo se učiti pisanju, proučavajući kako i na koji način to drugi rade. Čisto da ostvarim svoju davnašnju želju. A danas su računala i internet od velike pomoći, bilo da je neizmjerno lakše pisati na tipkovnici nego na pisaćoj mašini, bilo da je mnogo lakše napraviti istraživanje za neku priču i doći do željenih podataka.
Čemu najviše poklanjate pažnje pri osmišljavanju priče: likovima, radnji, stilu, zapletu, atmosferi…
Detaljima. I u poslu i u pisanju detalji su od presudne važnosti. Sitne stvari koje će liku, atmosferi i samoj priči dati vjerodostojnost i dah životnosti.
O čemu najviše volite da pišete?
O ljudima. SF ne bi trebao biti žanr koji se bavi samo budućnošću i onim što nam donosi, nego i ljudima koji će tu budućnost živjeti i na koje će ona utjecati, bilo da je to nešto daleko ili ono što nas čeka već praktično sutra, što bi se reklo iza ugla. Kako će ono što nas čeka utjecati na živote likova mojih priča, to je ono o čemu volim pisati.
U čemu pronalazite inspiraciju?
Inspiracija izvire iz svega oko nas. Samo treba postaviti ono pitanje, što ako? I onda krenuti postavljati i druga pitanja, zašto, tko, zbog čega, što nakon toga, i razvijati radnju i likove. Naravno, ponekad zna biti teško, a tu prije svega mislim na tematske natječaje kad se mora pisati o zadanoj temi u određenom roku.
Može li se danas živeti od pisanja?
Ne vjerujem da se moglo i jučer a kamoli danas. Pri tom mislim na sve manju tiražu knjiga i sve manje čitatelja. Nikad nisam mislio da će mi pisanje donijeti nešto materijalno, niti da će mi to postati zanimanje. U Hrvatskoj se svakako ne može živjeti samo od pisanja, a od SF-a se ne može zaraditi gotovo ništa. To je, na kraju balade, ipak samo hobi.
Imate li uvek podjednako snage, volje i vremena za pisanje?
Ma kakvi. Aleksandar Žiljak je jednom rekao da je entuzijazam ono što pokreće SF pisce, ali i da je on ograničenog trajanja. I bio je potpuno u pravu. U početku mi je želja bila da objavim bar jednu priču. Pa onda ajmo još poneku. Pa hajde da mi uspije objaviti neku i u inozemstvu. Pa bar jednu u Americi. Pa da osvojim bar jednu nagradu. A sad mi je nekako sve teže naći motiv. Računao sam da bi bilo lijepo objaviti jedno 50 priča, ali i to će uskoro jer sam ih već objavio četrdesesetak. Naći snagu i volju je sad puno teže nego naći vrijeme.
Pišete li u miru radne sobe ili…
Od prošle godine čak i imam radnu sobu, ali i dalje tipkam u kuhinji na pultu između sudopera i pećnice, kao i prije kad smo živjeli u malom stančiću. Na istom starom laptopu. A skice i dijelove priča ispisujem na papir olovkom gdje god stignem, onako kako mi dođu, pod uvjetom da imam vremena za to.
Smatrate li da svaka priča mora da nosi neku poruku?
Ne nužno, iako je dobro ako je ima. Ako je čitatelj na kraju zadovoljan i smatra da nije uludo utrošio vrijeme, meni dosta.
Kakav odnos treba pisac da ima prema čitaocu?
Pisac bi morao biti svjestan da je međusobno razumijevanje nešto što je isključivo njegova odgovornost. Ako čitatelj nije shvatio što je pisac htio reći onda je krivnja na piscu i nikakva naknadna objašnjenja tu ne pomažu. A u SF-u, po mom sudu, čitatelji su prilično inteligentni, ne može im se prodati bilo što. Pogotovo u hard SF-u kakav ja pišem, treba dobro poznavati materiju, napraviti domaći rad, odnosno istraživanja. Makar se radilo i o kratkoj formi, treba uložiti maksimalan trud.
Kakav stav treba pisac da ima prema kritici?
S kritikom se nisam često susretao, barem ne s onom profesionalnom. Malo ljudi čita domaći SF, još manje ga komentira. Iako bi kritika trebala, i jeste, biti nešto poželjno, nešto što će piscu pokazati ide li u pravom smjeru.
Koliko znače manifestacije poput Istrakona, SFerakona, Rikona jednom piscu? Koliko je važno da na njima učestvuje?
Nekako sam stekao utisak da je tu veća interakcija pisaca, izdavača i urednika nego što se ostvaruje kontakt sa publikom. Književnost tu nije u prvom planu. Čitatelja je na žalost malo, zlatno doba kad je Sirius izlazio u desetcima tisuća primjeraka i kad su u njemu ravnopravno učestvovali domaći autori, davno je iza nas. Vic da više ljudi piše SF nego što ga čita i nije daleko od stvarnosti. Konovi piscima služe za isto ono što i svim drugim posjetiteljima. Za zabavu i druženje. Meni osobno su dragi i zbog toga što živim u provinciji pa su mi to i prilike za druženja s ljudima koje inače nemam često priliku vidjeti.
Zašto su književni konkursi važni za jednog pisca?
Prosto zato jer, u situaciji kad je nemoguće objaviti zbirku ili roman bez potpora raznih fondova, omogućuju piscima da ono što napišu i objave.
Učestvujete li na književnim konkursima u regionu?
S tim se baš ne mogu pohvaliti. U Hrvatskoj su to uglavnom standardne godišnje zbirke za koje redovito nešto napišem. Evo sad je u tijeku konkurs Lazara Komarčića i Anomalije ali jedan od uvjeta je da su radovi na srpskom jeziku. Nitko na ovdašnjem forumu nije znao odgovor isključuje li to srodne jezike. Mislim da bi suradnja između SF udruga u regionu trebala biti bolja, ovako često niti ne znamo što se zbiva u susjedstvu osim ako sami stalno ne surfamo u potrazi za novostima.
Spremate li štogod novo?
Skice za priče se uglavnom gomilaju. Na žalost pišem sve manje, teško je naći motivaciju. Ipak, volio bih jednom završiti bar neki od romana koji sam započeo. Plan mi je bio staviti ga u elektronskim oblicima na raspolaganje svima koji ga žele čitati. Besplatno naravno. Jer i da uspijem objaviti nešto u papirnatom obliku bile bi to sitne naklade, malo bi to ljudi pročitalo, a ionako ne bih zaradio ništa. A kad se sve zbroji, od pisanja SF-a nema novca, slave još i manje, pa su čitatelji najveća nagrada za uloženi trud.
Razgovor vodila
Tamara Lujak
