Pa su tako, na primjer, prije nekoliko dana mnogi prenijeli da je: ‘Ovogodišnja nagrada ‘Jean Améry’ za najbolje esejističko postignuće pripala Dubravki Ugrešić za njemačko izdanje knjige ‘Karaokekultur’ zbog, kako ističe žiri nagrade, ‘njezinih briljantnih intelektualnih analiza suvremenosti’, a koje se tiču svih nas koji svjedočimo tzv. ‘karaoke kulturi’.
Zahvaljujući upravo blagodatima rodnog mjesta te iste karaoke kulture – internetu, kao i čvrstoj čitateljskoj bazi koju Ugrešić ima, takve se lijepe vijesti brzo rasplamsaju. Da je neki drugi, oltaru bliži pisac u pitanju, možda bi nas mediji svakodnevno izvještavali o uspjehu našeg laureata, ali i bez osobite pompe i PR-a, čak i u ovoj našoj pomalo očajnoj balkanskoj inačici karaoka, neke je knjige i neke ljude nemoguće sakriti na duži rok, pa sve i ako žive u Amsterdamu, ili, recimo, pišu za Novosti ili na nekom tzv. neprofitnom portalu.
Za razliku od internacionalnih, hrvatske su nagrade, osim posljednjeg Vjesnikova Gorana za ‘Napad na minibar’, Dubravku Ugrešić ipak zaobilazile, jer kao što je poznato, ono što je dobro u Njemačkoj, Britaniji ili Americi, ne mora i nama biti dobro. Imamo mi ‘naše’ knjige koje će bit zaboravljene s prvom smjenom godišnjih doba, tako da ti bude žao stabla koje je za njih palo.
Iako se zadnjih godina odnos prema ovoj autorici promijenio, pa je kod neke ‘napredne omladine’ već postalo pomalo i stvar prestiža istaknuti da im je Ugrešić ‘hot’ (što loše zvuči, ali je zapravo pozitivan znak u zemlji u kojoj se gradonačelnici i ine pozvane osobe busaju u prsa time što nisu pročitali nijednu knjigu), hrvatska javnost je još uvijek zbunjena i ne zna kako se postaviti, možda i zato što već dugo nije dobila naputak.
U međuvremenu dogodilo se to da je spisateljica Dubravka Ugrešić postala značajnija od naših nagrada i priznanja, a za nekog čitatelja izvan regionalnog kruga, sasvim sigurno značajnija i od same hrvatske književnosti, jer je neveliku nacionalnu granicu odavno prešla/prošla.
Ipak, moj pohod po splitskim knjižarama za njenom knjigom ‘Napad na minibar’ u kojoj je i spomenuti nagrađeni esej, bio je fijasko, jer monopol velikih knjižara ne garantira da ćete kod njih naći knjige drugih nakladnika, pa sve i da ovi imaju međunarodne nagrade i vjerne čitatelje.
