Druga zbirka pjesama nazvana je „Tahtaline“. Sam naslov može da sugeriše kako se unutar njenih korica nalazi nešto pomalo neobično i zagonetno. Ono što smo primijetili kod „Narukvice vetrova“, o neotkrivenom bogatstvu svijeta poezije, ovdje je, takoreći, ispravljeno, ako je nešto i trebalo ispravljati. Pjesme su ljubavne, u određenom smislu neposredne, ali one takođe, kako je primijetio recezent, „nose bogat splet asocijativnosti, korespondiraju sa različitim značenjima”. Hermetične, metaforične, one vode čitaoca/čitateljku daleko u intimni pjesnikov svijet, tu i tamo ponekad odveden i u banalno, a drugdje, opet, neobično umiljat i slatkorječiv.
Pjesnik, treba i to napomenuti, kreće ponegdje putem eksperimenta, inspirisan avangardnim pjesničkim poetikama, čime dodatno intrigira čitaoce, a što se ispoljava ne samo u istraživanju forme nego i u automatskom pisanju koje nas, neizostavno, upućuje na nadrealizam. Pored toga, on nam nudi pregršt neobičnih sintagmi i zvučnih aliteracijskih asocijacija kojima gradi svoj specifičan stil.
„Hapo Biraki“ je u mnogome jedinstvena zbirka poezije. Ove kratke pjesme objedinjene su zajedničkom inspirativnom niti, japanskom kulturom, zenom i unutar njih filozofijom borilačkih vještina (hapo biraki znači „otvoren sa svih strana“). Ovaj poetički nivo pjevanja ne ostvaruje se samo na apstraktnoj ravni promišljanja. Zbirka se sastoji od dvije cjeline koje su i fizički podijeljene a opet se spajaju u jedno. Tako unutar korica čitalac/čitateljica otkriva nove korice, dvije male knjige ― „Šunjatu“ i „Suki“ ― koje imaju svoju zasebnu filozofiju a zajedno čine „Hapo Biraki“.
Tendencija koja se mogla uočiti upoređivanjem prve dvije knjige ne prestaje da se razvija ka krajnje stegnutom, ali ovaj put i pojednostavljenom izrazu, koji sadrži neke od ranije uspostavljenih kvaliteta poput aliteracije. Gube se neobične sintagme, pa se pjesnik izražava naprosto nizanjem na površini prozirnih, istovjetno građenih a opet neobično upečatljivih slika, dok temelje te poetske građevine čini splet filozofskih ideja zena, prirode, ekspresija i emocija.
Važno je naglasiti i da se pjesnikova preokupacija donekle mijenja pri prelasku sa jedne na drugu cjelinu, utoliko što se u drugoj cjelini tematizuje odnos između dva bića, a prva je istraživanje bića samog lirskog subjekta. Koncept knjige poezije pod nazivom „Origo“ (lat. porijeklo, početak, izvor, predak) usmjerava se na prapočetak i čudovište ‒ stvorenje iz močvare koje najavljuje svoj povratak. Ovo stvorenje je pretenciozno i pretjerano, kao i sami ljudi. Drugim riječima, iako je taj stvor najstariji ljudski predak, on ukazuje na ljudske slabosti i time naglašava svoju.
Osim toga, pjesme su osmišljene tako da sadrže „romantičnu notu“, slike koje okružuju krhki, ali nedemokratski i teško lomljiv dio pjesme. Autor se pokušao igrati s izborom riječi gradeći uvodnu sliku uglavnom od mekih zvukova i ponekad poetskih slika (one koje nisu napisane na ovaj način predstavljaju prelazak tamne materije u njih, poput poplave, vlage ili šaši preko polja).
Upotreba pridjeva ponekad je obrnuta, što je učinjeno namjerno kako bi se dodatno naglasila zbrka između ljudi i predaka, i da bi se usporio ritam. U ovoj knjizi poezije stvorena je dodatna karika kao posveta američkim pjesnicima ee cummingsu, Ezri Poundu i Williamu Bronku. Konačno, budući da je prethodna knjiga poezije bio je vrlo introvertna, ovaj put pjesnik je htio da se odvoji od delikatne strukture unutrašnjih misli i osjećanja te da pokuša izgraditi neku vrstu oklopa koji naglašava razmišljanja, oprez i rezervisanost. Naravno, ovaj cilj je suptilno i namjerno ostao neostvaren kako bi se istakli nedostaci samog autora, stvorenjâ i ljudi.
Autor je završio rad na petoj zbirci poezije pod nazivom „Rukavci“. Koncept ove zbirke je jednako kao i za sve prethodne došao nakon perioda sa nedefinisanim formama i temama. Zbirka je podijeljena na tri segmenta tj. tri etape toka svake rijeke koja se potom završava pritokama – rukavcima. Pored toga, završen je rad i na šestoj zbirci „Indigo“, koja za glavne teme ima smrt i ljubav.
http://www.facebook.com/ognjen.radovic.poezija
http://ognjenradovic.wordpress.com
Ognjen Radović, rođen 11. jula 1983. godine u Banjaluci. U rodnom gradu završio osmogodišnju školu i gimnaziju. Diplomirao na „Komunikološkom fakultetu” u Banjaluci i magistrirao na „Fakultetu za medije i komunikacije – Singidunum” u Beogradu. Poeziju počeo pisati 2001. godine.
