Tu sam neobičnost osjetio još od pradavnosti mene. Pažljivo sam osluškivao, bilježio poruke svijeta, u damare nutrine, strijemeći mudrosti, ne prikivajući duh za zemno kao najbitnije. I očuvanju iskustava, koje neće robovati jeftinoj svakodnevici. Nego naslućivanju nečeg višeg. Zbog kojeg Jesmo.

U mansardi seoske kuće, nad kojom najviše obdjelava moj duh i sada, na tom tavanu, vrijedno sam posmatrao fenomenologiju pojavnog i naslućujućeg. Okno krovnog prozora, nalikovalo mi je gnomonu – sunčanom satu, koje je imalo dvanaest, rekao bih apostolarnih mjesta. Kroz njih bih gledao kumulaste oblake koji se vlaču nebom i davao im oblike. Umorni reptil. Vunena lokomotiva. Ptica Do-Do. Jedrenjak. Bradati Zevs. Bili su to samo neki od oblika. No, brzo bi maštovite nebohodne skulpture nestajale u vidiku, prelazeći u druga morfna i amorfna stanja.

Trska pod krovom, ponegdje, bila je skrovište gugutavih golubova, osa i stršljenova, koji bi u zujanju oživljavali moju mantričnu tišinu. Ili bi je kukavica prekidala spolja, s proljeća. I kratki reski pisak kreje, što mijenja stablo sa kojeg motri. I kliktaj gladnog jastreba. Noću bi se glasili ćukovi, sove i psi, dok bih nadnesen nad knjige, pod treperavom svjetlošću svijeće čitao. Šuma je uvijek bratski šumila, vjetrovitim glasom. 

U tom mom svedenborgovskom domu, zidovi su mi bili naročito inspirativni – od dugih godina krečenja nastale su pukotine na njihovim površinama. Središnji zid je bio moja prva karta svijeta. Crtao sam je baš u pauzama noćnih čitanja, omaštovljavajući mogući palimpsest na njemu. Svi kontinenti su bili tu, pa čak i Atlantida. Ona se nalazila u desnom kutu tog središnjeg zida, između Afrike i Južne Amerike, a koju tad u mom umu još ne bješe potopio Atlantik, ili je pak bivala zauvijek izronjena. Doduše, neki su kontinenti odgovarali svojim obličjem stvarnom stanju, a druge sam morao domišljati. Evropa je imala neku pukotinu, vjerovatno od eksera na koji se tu nekad kačila neka slika, a koje sad tu nije bilo. Da dođem do Afrike, koja je bila najviše očuvana, morao sam skinuti neki vez moje bake. Azija, pak, bila mi je najrazuđenija, dok je sa Balkana najčešće otpadao kreč u komadima, pa bi se pravile rupe, koje bi moj otac gipsao. Ista situacija je bila i sa Irskom i jednim dijelom Sibira. Sjeverna Amerika mi je nekako bila najdalja, a Aljaska i Grenland su trpili atake vlage što se pojavljivala najviše pod tim dijelom stropa.

Kućni podrum mi je uvijek bio interesantan, pun starih predmeta, sa trapom u kojem bi se čuvali plodovi koje bi nam zemlja darovala u toku godine. Mijehovi stari, sad iskrzani, verige i razno komađe alata i sad su pohranjeni tamo, u carstvu rđe, memle i prašine, uronjeni u zvukove koje su nekad proizvodili, uspavani u vječnom snu.

Pod kućom su cvjetali modroljubičasti jorgovani i zelenkade. Svuda okolo su bila drveta hesperidskih jabuka. Vinova loza koja je danas podivljala već, takođe svjedoči o nekadašnjoj raskoši. U oborima su bile ovce, u štalama goveda, no sad sve je pusto. A sve još nadvisuje stoljetna lipa, koju je zasadio moj čukundjed po majčinoj liniji. Ambari, nekada puni žita, sad zjape prazni, i leglo su stjenica i termita. Pušnica čuva mirise nekadašnjeg voća. Sve miruje, opustjelo, bestjelesno. Potok koji je nekada imao jači tok, sada je skoro zamro. Nekada bih tu sa bratom pravio male čamce od kore borovog drveta, puštajući ih nizvodno. Ali i sada taj potok za mene jače talasa nego talasi Misisipija.