Oni su, kasnije se ispostavilo, besprijekorno odigrali tu ulogu, što ja – trom i lijen kad su trčkaranja i susreti sa “sedmom silom” u pitanju – zacijelo ne bih bio u stanju. Naravno, Kadera sam o mojim obvezama na vrijeme obavijestio, tako da tu nije bili nikakvih problema.

Nego,dok smo dogovarali detalje boravka, pisca su najviše interesirale dvije stvari. Prvo, koliki je utjecaj imama, i uopće klera u Bosni i Hercegovini; i drugo, da li bi mogao da ode do moje kuće u Konjicu, i posjeti moju majku.

Prvo je pitanje sasvim logično kad se zna koliko je pisac, kao ljevičar i borac za svjetovno uređenje u Iranu, propatio od strane nazovi “duhovnih lica”. Ako se tome doda da je, u pokušaju da zapadnoevropskim čitaocima približi islam, nedavno objavio svoju verziju Kur’ana, koja je samo u Holandiji u rekordnom roku prodana u 100.000 primjeraka (!) – njegov strah svakako nije bio neutemeljen.

Ipak, odgovorio sam mu, tada, da mislim da se nema čega plašiti. Jest da je utjecaj crkve i džamije u BiH, po mom ukusu, veći nego što bi u jednoj sekularnoj zajednici trebao biti, ali da bi mu neko zbog njegovih stavova mogao ugroziti život …

S druge strane, njegova želja da upozna moju maku me je, dakako, silno obradovala. Shvatio sam to i kao neku vrstu zahvalnosti što mu, evo, na naš jezik prevodim već četvrtu knjigu i što je, eto, tim putem, barem u onom minornom dijelu populacije koji još nije zaboravio Gutenberga, postao, što ‘no se kaže, “velika faca”. Jer, već mu je ovdje izašlo drugo izdanje prvog romana, “Duga plovidba praznih flaša”, a zanimanje za njegovo djelo u Bosni i Hercegovini, rekao bih, sve više raste. To dokazuje I činjenica da je za 2-3 dana boravka u Sarajevu bezmalo svaka novinska, radio i tv-kuća koja drži do sebe objavila opširan intervju s njim: “Oslobođenje”, “Dnevni avaz”, “Slobodna Bosna”, “Dani” Radio-Televizija Sarajevo…

Ne znam samo kako je Buybook-ovcima uspjelo da ugajgule sve te razgovore!

No, mene je najviše zaintrigirao piščev susret s mojom majkom, Natalijom, i našim domom u dragoj ulici nimalo prozaičnog imena: Suhi do! (Doduše, neki je zovu i Kvatrićeva, ali to je već druga neobična priča…)

Elem, na dan njegovog planiranog dolaska u Konjic, kad sam mislio da je njegov posjet majci, zbog drugih obaveza, odavno morao biti gotov, okrenem kućni broj.

“I? Kako je bilo?”
“Ma, sine, ovaj ti je pisac ovdje potpuno “otkačio”!”
“?”
“Sve mi ormare pootvara po kući, sve je sobe obišao, pa se zatvorio u tvoju sobu s knjigama … Eno ti ga, sad, na malom balkonu. Zuri u Prenj, dunduli, i skoro plače.”
“Ma daj, nemoj me zezat! Što bi, bona, plak’o?!”
“Sve ga, kaže, toliko podsjeća na njegov dom u Iranu, u kome nije bio više od 20 godina. Deset me je puta pitao kako se zove stolar što nam je pravio plakare. Isti njegovi, veli! A tek kad je probao moj hljeb…”

Znam ja moju staru, i znam je dobro kad pretjeruje, ali joj sad u glasu ne osjećam ni truni preuveličavanja.

“Hoćeš da ga čuješ malo”, pita mati.
“Neću, ostavi, važno je da je sve u redu”, odgovorim, smeten, i spustim slušalicu.

I stvarno, sve mi kasnije, od riječi do riječi, ponovila i sestra. Stvarno ga u mojoj “kvatrićevoj” žestoko “drmnulo”.

Kaže, pali su s nogu s gostima. Ali, bilo im predivno.

Najljepše, kaže, u ribnjaku na Lađanici, nekoliko kilometara od Boračkog jezera prema Glavatičevu.
Priroda, što bi rekli moji Borčani, “vanj taka”: zelenilo, šuma, gorje, pod nogama ti, u nekoj vrsti seoskog domaćinstva, dok klopaš krumpir i “točkastu” ispod sača, šumi bistri potok …

Kader Abdolah, moja draga piščina, se veli sele, toliko najeo i opustio da je poslije objeda zatražio da mu donesu deku i otišao pod jabuku, da malo zadrijema.

A kad su ga oprezno upozorili da uskoro moraju nazad, u Sarajevo, na još jednu presicu, nemarno se okrenuo i rekao:

“De, bogati, nazovite Idu i Damira (ljudi iz Buybooka), i recite da smo zalutali!”

——

Iransko-nizozemski pisac Kader Abdolah (1954) jedan je od najpoznatijih suvremenih nastavljača i baštinika nekada sjajne perzijske književnosti.

Kader potiče iz veoma ugledne porodice. Još 1870. godine njegov čukundjed je  bio premijer tadašnje Perzije, a proslavio se i kao pjesnik. Mnogi ga smatraju jednim od utemeljitelja suvremene iranske književnosti.

No, iako je i sam nekada aktivno djelao na smjeni bivšeg iranskog poglavara, Šah Reze Pahlavija, uspostavljanje Homeiniovog režima i  surovi obračun nove vlasti sa svim političkim neistomišljenicima, ubojstvo njegovog brata i hapšenje sestre, primoravaju Kadera da napusti svoju domovinu. Kao ugledan pisac u opasnosti, na poziv Ujedinjenih Nacija od 1988. nastanjuje se u Holandiji.

Već nakon 5 godina, 1993. godine, poslije, kako sam kaže, “dugog rvanja s jezikom” objavljuje prvu zbirku priča na holandskom jeziku, “Sokolovi”., koja mu odmah donosi uglednu književnu nagradu Het Gouden Ezelsoor.

I druga Kaderova ‘holandska’ knjiga, Djevojčice i partizani, priče, dobiva, osim pažnje i uvažavanja široke čitalačke publike, i značajno literarno priznanje:stipendiju Šarlote Koler (Charlotte Kohler).

Dvije godine kasnije, 1997, Kader objavljuje čak dvije knjige na holandskom jeziku: prvi njegov roman, Putovanje praznih flaša i knjigu novinskih kolumni što ih svake sedmice objavljuje u vodećem holandskom dnevnom listu Volkskrant. Zbirka nosi naslov Mirza. Za ovu drugu Kader uskoro dobiva prestižno Mediaprijs odličje, nagradu za značajna dostignuća u oblasti suvremene žurnalistike.

Ipak, posljednjih godina Kader se sve više okreće dugoj prozi: nakon Putovanja praznih flaša, mu je iz štampe izišao i drugi roman, “Klinasto pismo”, što svjedoči da se Kaderov neosporni talent razvija u tom pravcu. I za taj roman Kader je dobio uglednu književnu nagradu: E. du Perronprijs.

Sve te nagrade, veliki broj izrazito pozitivnih recenzija, dugački intervjui s autorom, te njegovi česti nastupi u medijima svjedoče da se Kader Abdolah već sasvim učvrstio u poziciji vodećeg pisca – izbjeglice koji piše i objavljuje na holandskom jeziku.
Najnoviji kod nas prevedeni roman, “Kuća imama” (Buybook, Sarajevo 2009) samo je u Holandiji prodan u fantastičnom tiražu od 300.00 primjeraka, a preveden je na 15-ak stranih jezika!

Sve kod nas do sada objavljene knjige Kadera Abdolaha: “” Duga plovidba praznih flaša”, “Sokolovi”, “Klinasto pismo” i “Kuću imama” s holandskog jezika je preveo Goran Sarić.

(goransaric.net)