Bilo ju je dovoljno pogledati, ona bi nakostriješila grivu, zakopala kopitom, pogledala ispod očiju i uputila rzaj koji je značio sve osim da joj se primakneš. Il’ kuj il’, ne mrči gaća!, kao da je bio njezin motto. Sve u svemu, ime joj je sasvim dobro pristajalo.
Majka mi je nebrojeneo puta ispričala kako kada je došla u našu kuću nikako nije mogla izaći na kraj s Crnom. Obavezno bi joj izvalila drva kada bi ih teškom mukom nasjekla i spremala se utovariti i transportirati ih do naše kuće. A, što je  tek pristigloj nevjesti značilo vratiti se kući bez drva, nije se ni usuđivala pomisliti. Ne bi joj preostalo ništa drugo nego da sjedne i naplače se k'o kišna godina. Pa  pokuša ponovno. Jedino tko je mogao obuzdati Crnu je bila moja tetka, omanja energična djevojka, isto tako crna, i vižljasta i majka bi svaki put odahnula kada je ona s njom išla. Crna je tad bila mirna kao bubica i spokojno čekala na izgledniju priliku. A, ona je ubrzo došla; tetka se udala i nedugo zatim nepovratno otplovila za Australiju, a majka ostala na starim mukama.
– Đava nek je nosi s moji očiju! – procjedila je kroz zube dok sam ja s balkona zureći još onako bunovan i zamazan eurokremom mahao Crnoj, a dida je tužna koraka preko Oštrca vodio u Duvno na Pazar.
Nekada se Duvno zvalo Županjac, kao središte naše županije za vrijeme stare Jugoslavije, a nekad još davnije u njemu je stolovao beg Kopčić i bio strah i trepet ovoga dijela Vilajeta. Još iz tih vremena je datirao taj čuvenu Pazar srijedom kada je i počela trgovinska razmjena između Otomanskog carstva i Mletačke republike i koji se zadržao još i dan danas. Tada su askeri i begovi iza leđa Stambola razvili živu i unosnu trgovinu s Mlecima posebice žitom i zarobljenicima.
Nešto slično je bilo i sa Imotskim pazarom nekoliko kilometara južnije i kamo su
moji šezdesetih odlazili, ipak na malo sofisticiraniji sajam i gdje se pored redovite razmjene stokom moglo naći i tekstila, šminke, pa čak i tehničkih uređaja. A, inače je s toga imotskog Pazara ganga prešla u Hercegovinu danas prepoznata kao naročit izričaj našega kraja, razvijen zapravo još za turskog vakta i koju bi majka u onom očaju kad Crna ne bi htjela ama baš ni repom mrdnuti zapjevala.
Crna je zamakla iza Oštrca, a mi nikada poslije nismo imali kobilu, jer je otac kupio traktor i kotač zamašnjak obiteljskog napretka krenuo je u nezaustavljivu vrtnju.
Tako su se, koliko s ove daljine mogu rekonstruirati, u ekonomskom smislu stvari počele mijenjati. A, koju godinu ranije, točnije 1967.e banuo sam ja u Volkswagenovoj bubi sa sjevera Njemačke, iz nizinskog grada Hannovera u ove krajeve. Doduše još u utrobi, ali i to se računa, zar ne?
Inače sam prirodnom olpodnjom začet u bolničkom kompleksu u kojem je majka radila i stanovala, a kamo je otac dolazio iz svoje barake iz Pattensena kojih petnaestak kilometara udaljenog gradića nadomak Hannovera gdje je on radio u drvodjelskom pogonu kod gospodina Kubisha, a koji je netom što je stari umro sin expresno prokockao.
Pričala mi je kako je kompleks vrvio ženama iz naših krajeva i kojima su dolazili muževi ili švaleri pa je sve izgledalo kao u najboljim danima mladosti, tako da je priladgodba na tadašnje njemačke standarde vrlo glatko išla.
I tako su se moji,  netom što su doselili tamo, a u sklopu Jugoslovensko –Njemačke razmjene radnika, brzo snašli i počeli raditi, skupljati lijepu šuštu i umjesto da, molim lijepo i ostanu tamo, skrase se, ne mislim u bolničkom kompleksu nego u nekom boljem kvartu, npr. na Mittelfeldeu gdje je živjela moja tetka koju su isto tako sa sobom poveli ili možda u samom Kroepckeu, u centru koji  je tad još bio  pristupačan i za obične radnike, ali ne! Otac je vjerovao u ono čuveno obećanje da se radi samo o PRIVREMENOM  radu u inozemstvu i da će se oni netom što završe kuću i pošto podebljaju bankovni račun vratiti nanovo ovamo i započet s  nečim ovdje.
A, vjerovao je i u Jugoslaviju, kao i većina tada i kako nema tog vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja koji će tu nešto pomutiti. No, ‘neprijatelj’ je ipak zamutio i znamo kako je sve to prošlo.
Oni su se, dakle, do zubiju punog majčinog stomaka tog vrelog ljeta zaputili u Mostar dati čovječanstvu, evo, svoj neponovljivi doprinos.
E, sad mi je tu malo čudno kako su došli na tako originalnu ideju živjeti tik uz rodilište, sjesti u auto i drnadati se dvije tisuće kilometara, od kojih je pola bilo makadamskih, do Mostarskog rodilišta?! To mi nikako ne ide u glavu. Mogli su to, recimo, napraviti tamo, pa kad malo porastem doći krstiti me ovdje i bilo bi,  mislim, sve u redu što se tiče sakaramenata, ali, ne! Otac je htio i da rođenje i prvi sakaramenat bude sve kako Bog zapovida; u našem rodilištu, u našem mistu, kod našeg pratra i u našoj staroj crkvi. To jest, htio je uhvatiti još zadnje dane da to obavimo u našoj staroj crkvi, jer  nova crkva, a sve u sklopu tog općeg zamaha, samo što nije bila gotova.
– E, jebi ga stari! – brundao sam iz utrobe sa zadnjeg sjedišta gdje samo se majka i ja jedva smjestili među stvarima, znate onim kako ih gastarbajteri znaju nabiti, a na prednjem sjedištu bez imalo srama svoju kraljevsku guzicu je uvalio neki naš rođak, koji se bez obzira na trenutno stanje naše male obitelji uvalio nekim glupavim izgovorom. Zapravo, ljubomoran na novu bubu i prinovu koja samo što nije banula. Naravno da nije obadavao na to moje brontulavanje nego je se besplatno vozio natrag u, svi u bubi su vjerovali, socijalizam s ljudskim licem.
– Možda postanem Bayernov prvotimac! – posebno sam galamio tamo oko Jajca gdje Vrbas teče uzvodno, ali stari ni čut. Uostalom, draži mu je bio Velež, a znamo protiv tako nečeg nema pomoći.
– Evo, mlada niko ti ga nemore ukrast! – rekao je doktor, naš rođak držeći me za noge i pokazujući mojoj majci na moj lijevi but i mladež okrugao poput mjeseca u tom istom kolovozu.
– E, pa, nevista, kad je ‘vako, ja ću mu biti kum! – još je za svaki slučaj dodao kao da se, u najmanju ruku, red kandidata za mojeg kuma već stvorio.
– More, rodijače, samo daj der mi ga malo. – htijući ga majka zapravo predat đavlu kao i Crnu, kad je vidjela kako me bezdušno okrenutog naglavačke drži i maše sa mnom kao da sam kakav, božemiprosti, iscidak.
– E, daćeš mi unda te naočale i majicu! – još je rekao starom kad mu je u hodnuku predao maštuluk, jer normalo, rođaci smo, nije sad baš mogao tražit lovu.
Stari se namah skinuo i predao mu to, te odjurio do sobe, znate već komu u susret.
– Ma da bi mu i bubu da me je pita! – tako je rekao materi i meni kad nas je ugledao u onoj sceni koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim.

***

Naša stara crkva nije se nalazila u sredini polja, ili usred mjesta kako bi se to u normalnim okolonostima očekivalo, nego u sredini brda koje je raslo iznad mjesta i okruživalo ga poput nekog zaštitnog i neprobojnog bedema. Uvriježeno je mišljenje da je razlog tomu zato što kada su Turci bili u mojem kraju stanovništvo je kuće gradilo na padinama brijega, a ne u polju, iz razloga ako je bilo potrebno bježati, to su onda mogli lakše učiniti. Tako kaže jedna teorija. Meni je razložnije da su se kuće gradile u brdu iz razloga da se polje ostavi za obrađivanje, jer ionako je u tim krškim područjima obradivih površina bilo malo. Iako to ne znači da su Turci bili cvjećke i činili sve da se osjećamo komforno. Vjerovatno je polje njima pripadalo, kao i kod svih osvajača na svijetu koji uvijek zauzmu ono najbolje.
Općenito taj dio Hercegovine nije im bio toliko interesantan jer se nalazio izvan tokova velikih rijeka posebno Neretve i Trebižata i  nije imao neku ekonomsku isplativost. Zato smo mi kaurini (nevjernici, za njih) i mogli biti sigurni tamo, u brdima čekajući kad će se uspostaviti prvi digitalni signal.
Ipak, Turci su ga jedno vrijeme bili naselili jer je mjesto također bogato vodom, valjda vjerujući da će ta strateška sirovina nekad imati nekog potencijala naročito električnog i mjesto je bilo feudalno dobro dizdara Muse (zapovjednik tvrđave) i pripadalo je Mostarskoj nahiji. Ali, su ga početkom 19.-og stoljeća Turci napustili, jer timari i nadarbine iz tog područja nisu bili zadovoljavajući, a i nije bilo novih patenata, pa su askeri (vojvode, kapetani, age, neferi…) išli drugamo gdje su mogli bolje ubirati ‘desetine’ i udobnije živjeti. Iza njih je ostala prilična pustoš, jer nisu ništa ulagali, samo su trgovali, a biskup Blašković, koji bi inače povremeno svratio, 1735.-e kaže da su tek rijetki slušali misu i primali sakaramente. Uz to još veli da su ljudi u tom kraju nevjerovatno stasiti i snažni s prirodno ugrađenim nagonom za samoodržanje.
Nemam saznanja da je tu ikada bila izgrađena neka džamija, očito Turci se tu nisu vidjeli trajno, ali evidentno je bilo da je proces rekristijanizacije bio nužan. Živjelo je tu i nešto pravoslavaca,  kako je pobrojao biskup, ali su se i oni u daljnim povijesnim pretumbacijama utopili u većinu. Zapravo, obitelji i imena koja se danas tamo nalaze vuku korjene iz raznih krajeva, a vjerovatno je nešto i turske krvi ostalo, u najmanju ruku jer su imali pravo ‘liganja’ tj. pravo prve bračne noći, a malo je vjerovatno da su svi bili sterilni.
Bilo kako bilo svako naselje teži da ima svoj centar, pa tako i naše skoncentriralo se ispod crkve i taj je dio prozvan Poklečani. Opet tu postoje dvije teorije oko nastanka toga imena; jedna je da je narod koji je dolazio iz okolnih mjesta tu na misu kada bi ugledao toranj od crkve onda bi kleknuli, jer je takav bio običaj i navada skrušenosti koji možemo kod starijih žena uočiti i danas. Druga, meni bliža   etimologija toga imena, je ta da je naselje nastalo ispod klekove šume, koja se prostirala cijelim brdom Jarebinjak, a kamo su jarebice imale staništa i tako je  stapanjem glasova naselje ispod kleka i dobilo ime Poklečani.
Kada danas gledam te dvije tri sačuvane slike mojeg prvog sakaramenta vidim sebe u paketini i oca golog do pojasa (kao da je tad imao samo onu jednu majicu), našega staroga pratra i kuma, kako netom pošto su dovršili obred krštenja i kad se je još jedna ovčica pridružila stadu, stoje ispred crkve i bocom rakije nazdravljaju tom radosnom događaju.
A, dijete usred slike, zaokruženo, crveno u licu, lijepe bijele puti, ni traga otomanske čađavosti. Eh, di ste Turci, mislim se, ništa više od vaše nadarbine nije ostalo!
Volim tu staru kamenu crkvu gdje su se otac i mati vjenčali, ali ona je sad samo na tim slikama, nigdje više, jer su je ne znam zbog čega srušili i kamen upotrijebili za nešto drugo. Vjerovatno su ga razgrabili i uzidali u okolne kuće. Stoga nije ni čudno da se našim bakama u tim kamenjima povremeno ukazuju sveti likovi noću dok se spremaju zaspati moleći krunicu. Slika te jednostavne građevine mi budi neka davna sjećanja i oživljava legende nebrojeno puta ispičane.
Mjesto mojeg krštenja danas više ne postoji,  pa sam što se tiče tog prvog sakaramenta kršten gotovo kao kod ranih kršćana koji su svoje obrede obavljali bilo gdje u prirodi, gdje se kako tko zatekao. A, ja sam se vođen tim davnim obećanjem komunista zatekao ne u Hannoveru nego u Poklečanima. A, otac opet vođen tim istim obećanjem o zori Novoga doba nije me nikad više vratio natrag, te sam rano djetinjstvo proveo s lukovima i stijelama čekajući Pričest.

***
E, sad ako ste pomislili da su izgradnjom nove crve stekli bolji uvjeti što se tiče sakaramenata, tj da pratar nije više lovio ljude po polju, nije baš bilo tako. Dobro, što se mene tiče i takvih čiji su roditelji radili u Njemačkoj, mi nismo imali nekih osobitih poteškoća. Ali, ovi domaći čija je zarada zavisila od tada svemoćne Partije nisu mogli samo tako mirne duše ići u crkvu. Bilo je tu još nešto seljaka koji su živjeli od svojih žuljevitih ruku i nije ih to diralo, ali svi oni koji su radili u radnim oraganizacijama (kako se nekad zvalo ono što mi danas zovemo firmama), u školi, ili bili na nekim rukovodećim mjestima, e njima je bogme frka bila generalna. Nije baš bilo uobičajeno da se sad neki partijac, mirne duše nedjeljom pojavi u crkvi i svoje donošče poškropi svetom vodicom i krsti, na opće veselje. To bi se, u najmanju ruku, kosilo sa svim tadašnjim postulatima, a posebice onim da je raj na zemlji, a ne negdje drugdje. Zapravo, njihova djeca su išla s nama na vjeronauk i tu je postojao neki prešutan dogovor da se to u Komitetu ne boduje, ali problem je bilo učiniti sakaramenat.
Postoji jedna stvar u vezi sakaramenata, posebice u vezi sakaramenta krštenja, a ta je da se dijete mora krastiti unutar dva mjeseca da bi se zaštitilo od zlih duhova!
Naravno da stu to i vrli članovi partije znali, jer samo koljeno prije, zapravo koju godinu prije ne da nisu čuli za Marxov Kapital ili Diktaturu proleterijata, nego nisu znali ni člansku knjižicu pravilno ispunit. Plus, kako su zbog novonastalog statusa imali neodgodivih obaveza rijetki su Krštenje stigli obavit u tom zadanom roku. Te bi se to znalo protegnuti sve do Pričesti, a, ona je, što i vrapci na grani znaju, dolazila oko osme godine. Koliko se u tom periodu zlih duhova u kome naselilo, nije moje da sudim, no sve u svemu nekrštenih je bilo na pretek.
E, ali ne možeš se pričestiti ako nisi kršten!
U tim danima posebice bi se povećao ponoćni promet prema crkvi, pa bi se seoske babe ili stare cure sakrile uz cestu, dotrčale na sijelo i zapuhano izvještavale (grebi ga, tad nije bilo mobitela);
– Eno ga oni inspektor iz Mostara dotra maloga! – i svi bi znali koji je to inspektor.
– Eno ga oni doktor iz Splita dotra ji dvoje!
– Nu, nu… Oni stariji vodnik prve klase iz Sarajeva dotra ji troje!
– Nu, nu, đava ga izijo, oni milicijuner sa Lištice istra ji četvero!
I tako redom. Mogao je svećenik mirne duše i ostaviti taj ponoćni termin, uvijek bi mu netko svratio.
Pričest je, rekoh, dolazila oko sedme-osme godine, tj. u drugom razredu, a tad su to već neke ozbiljne godine kad te nitko nije morao vezivati, nosati, držati, mjenjati ti pelene i slično. Sve to smo mogli obaviti sami, s tim da smo prije položili sve (crkvenim) zakonom propisane ispite i dobili licencu da možemo samostalno i u taj drugi sakaramenat. Bili su to dani ponosa i slave, u čemu su nam se, naravno, i oni s druge strane ideološke tarabe pridružili. U zadnji čas, doduše, ali i to se pika. Pa zar Isus jednom prilikom nije rekao da su mu najdraže izgubljene ovčice?!
A, na taj smo obred svi iz razreda doslovce hrlili. Bilo je to iz razloga da ćemo po prvi puta dobiti onaj okrugli komadić bijelog prozirnog ljepljivog kruha zvanog hostija. Nebrojeno smo puta sa zavišću gledali odrasle kako pred kraj mise svečano prilaze i primaju hostiju. Po tome se znalo kakav si; ako primaš hostiju to znači da si se ispovjedio, da nemaš grijeha i da si jednostavno, dobar vjernik. Recimo, cure za udaju su naročito hrilile primiti hostiju. Po tome su momci znali da mala noću ne šara. Ili ako cura provede cijelu misu klečeći, e takvoj onda nije bilo ravne.
Zapravo, svi smo mi bili nemilice uzbuđeni kakav je to okus hostije. Neki su, recimo, pričali da kad ti se ona zalijepi za nepce, ne smiješ ju jezikom odljepljivat, jer će te Bog pokarat, nego samo onako čekat da ti se sama od sebe u ustima otopi.
Meni je srce tuklo kilovate koji su se mogli mjeriti snagom naše nove trafostanice u očekivanju tog trenutka kada ću po prvi puta hostiju staviti u usta. Bio sam, kunem se, spreman čekat cijeli dan da se otopi, ni za živu glavu ne bi je jezikom taknuo!
Samo, prije toga smo se isto tako po prvi puta morali ispovjediti. Ne sjećam se koje sam grijehe svećeniku naveo, pretpostavljam da nisu bili teški, te je sve u svemu što se tiče ispovjedi sve glatko prošlo. Trebao sam izmoliti Djeloskrušenje i to je bilo to.
Nakon toga smo stali u red i čekali. A, bilo nas je ohohooo. Tad su škole bile prepune djece, ne k'o danas; petnaest ih do dvadeset u razredu. Mi to tada čak ne bi nazvali ni razredom. Ma, ni autobus ne bi doša’ po nji’!
Čekao sam kad će hostija konačno pasti na moj jezik, a ja je spretno progutati.
Inače, sakaramenat Pričesti ne mora kao sve ostale sakaramente nužno obavljati
svećenik. Može ga recimo obaviti i časna sestra, ako dobije dozvolu od biskupa, ali mi smo rijetko kad imali časnu sestru, jer pošto je naša župa bila udaljena, moglo ju se čak i nazvati kažnjeničkom, te je gotovo uvijek kod nas bio samo jedan svećenik koji se o svemu brinuo. E, sad kako je u to vrijeme, velim, bilo mnoštvo djece našem jadnom starom pratru trebalo je stvarno puno dok do mene stigne.
Cupkao sam i čekao, što drugo?!
– Tijelo Kristovo! – pratar je rekao.
– Amen! – rekao sam, isplazio jezik i zatvorio oči.
Nešto suho palo mi je na njega, ja sam ga poput poskoka zgrabio i ubacio unutra, Isti tren zalijepilo mi se za nepce!
– A, u p…u materinu! – naravno da nisam to rekao. Otišao sam i sjeo kod svojih u klupu.
Čekao sam neće li se odlijepiti, ali hostija je stajala gore zalijepljena i ni makac. Još se jednim rubom naslanjala na meko nepce tamo baš di najviša škaklje i gotovo da se nisam mogao suzdržati ili da se nakašljam ili da se nasmijem. Stojički sam sve to  podnosio. Prebrodio sam tako i Evanđelje i Propovjed, i Vjerovanje, disao samo na nos, čak došao do Očenaša, a ona ni makac.
Nisam se usuđivao pogledati okolo kako stvari stoje, pretpostavljo sam da su ovi moji to već davno obavili i sad uživaju u mojim mukama. Naravno, pravio sam se da sam progutao i ja, ali ljudi dragi nije me išlo pa nije. Zapravo, sve me je više škakljalo, te počelo grebati, i taman kad je trebalo pružiti ruku i reći mir s tobom, a to nikako nisam mogao izreći s tim čudom na nepcu, ja sam onim istim svojim jezikom učinio pokret lijevo-desno, naprijed – nazad, odlijepio je i progutao!
Rukovao sam se sa svima okolo i više puta ponovio ‘mir s tobom’, tako da svi vide da sa mnom nema šale.
Danas, gledam tu sliku kako stojimo ispred crkve na tom kišnom danu, iz dubine sedamdesetih, mi dječaci u najboljim odjelcima, a djevojčice u bijelim haljinicama na tragu anđeoskih, s diplomama koje držimo na prsima, tako da nam se između njih i kose koja ravno pada na obrve oči jedva naziru.
Ja namjerno stisnut pored jedne s plavim uvojcima.
Naš stari pratar u sredini se umorno smiješi. 
I ludi Pajdo sa strane vrti neku tajnovitu stvar među prstima.

***

Bila je to, mislim, sedamedeset sedma ili osma, kažu da je tad vreća brašna koštala sto maraka, a ako vreća brašna košta sto maraka onda to znači da nam dobro ide. Tako se naime u to vrijeme kod nas računala konvertibilnost i snaga naše tadašnje valute. Recimo jedan novi traktor koštao je jedanaest tisuća maraka. A, naša valuta se zvala dinar. Sad se ne mogu točno sjetit koliki je to ekvivalent bio u dinarima za tu vreću i taj traktor, samo znam da su svi bili ponosni na taj dinar. Bio sam peti ili šesti razred kad mi je otac dao crvenog konja da ga mogu poslije mise potrošit, a ta je novčanica na kojoj je tada bio uslikan crveni konj, iz moje perspektive iznosila puno i bila sve u svemu respektabilna. Deset puta jača od onog zeničkog rudara kojeg se ponekad moglo naći po džepovima kod ovih mojih. I prirodno je da je konj jači od rudara, ne dvojim, ali pojaviti se poslije mise u ekipi s tom jednom konjinom značilo je, braćo draga, da svakoj trebi iz razreda u najmanju ruku mogu platiti sok. Ovdje, naravno, nanovo apeliram da su moji radili u Njemačkoj, pa to možda daje malo iskrivljenu sliku našeg tadašnjeg standarda, ali sa sigurnošću tvrdim da sam ja s tim crvenim konjem zaista bio na konju. Štoviše, što se mene tiče, uskoro je postao obična kobila te sam trebao poveću ergelu njih da bi zadovoljio sve neutaživije želje ljepšeg spola. Ali, i to da je mnogobrojne konje uokolo u međuvremenu zamjenila lakša ili teža mehanizacija, te je sve u svemu slika na tom općem planu izgledala prilično dobro, i to je postalo razvidno. No, danas znamo da je taj sistem ipak izgledao mnogo čvršći nego što to uistinu bio jest. No, mi smo nemilice smo trali te konje i rudare, jer tu ništa nismo mogli.
A, i stari je bubu zamjenio kombijem, jer je jedino tako mogao prebaciti sve više i više stvari iz Njemačke. Kuća je već odavno bila gotova, de facto je trebalo radit novu ili neko skladište za pospremiti tu gomilu i koja se svakog ljeta ili zime na ‘urlaubu’ sve više i više povećavala. Jedino što nije bilo gotovo bio je taj PRIVREMENI rad tamo. Ali, dok god se njemačkih mašina po gradilištu moglo trefiti kako onako tugaljivo leže ostavljene, čekajući da ih spretna gastarbajterska ručica mazne, nikog to nije odveć tangiralo.
E, ali sakaramenat Krizme već više nije bila zajebancija. Naravno da ne mislim da je ovo prije bila zajebancija, ali Krizma je nešto u što ulaziš na pragu zrelosti, oko četrnaeste godine, a to, bogme, već obvezuje.
Krizma za crkvu znači da se potvrđuješ kao njezin punopravni član i vjerni sljedbenik, napominjem ovo ako je netko bio lijen pa zaboravio. Krizmom se zapravo zaokružuju ti ‘inicijacijski’ sakaramenti pristupanja crkvi. A, to su, ponovimo, Krštenje i Pričest.  Druga je priča što sa nama biva nakon toga, kako se manje više svi raspemo po svijetu, mnogi više nikad ni ne vidjevši se, ali cijeli konvoj nas onih istih koji smo bili i na Pričesti dovukao se sretno do tog slijedećeg našeg sigurnog odredišta. 
To je značilo da smo, iako nije bio u školama obvezno kao danas, ali u turbo-katoličkom kraju kakav je bio moj nije dolazilo u pitanje jeli obavezan ili nije, da smo i svaku, dakle, katehetsku godinu uspješno obavili i da možemo pristupiti na slijedeću stepenicu što se tiče sakaramenata. Više nitko nije ni primjećivao da su i ovi s ‘crvene strane’ isto tako redoviti s nama i zapravo pomalo je enigma to kako danas neki tvrde da je crkva bila zabranjivana u socijalizmu, kad sam evo ja očevidac da su oni cijelo vrijeme bili s nama.
E, sad ne bi se ja htio miješat u te rasprave tko je s kim bio, tko je zabranjivan ili nije i o kojima ionako nemam puno pojma, znam samo da to ljeto kada će biti Krizma, mogu slobodno opisat kao ‘piši, propalo’. Cijelo smo to po meni najljepše godišnje doba, pogotovo njegov početak kad je naše polje puno ljiljana, morali na dodatne vjeronaučne sate koji će nas uvesti u sakaramenat Potvrde. A, to je značilo učenja preko glave i onda ispitivanja od strane pratra. Čak smo imali i završni pismeni i usmeni ispit, eto do koje mjere je to ozbiljno bilo.
E, sad ne znam čiji se to nerv zakoprcao da nam je po toj žegi priušti takvo zadovoljstvo, ali bilo je to much. Mogli smo to recimo u proljeće kad zamiriše cvijeće, ali ne. Neki kažu da bez patnje nema iskupljenja, pa možda u tome leži kvaka. Ali, barem si se mogao izvući da ne ideš u polje raditi. Tek bi onda skužio da Turci i nisu bili tako glupi. A, kako sam ja, da se pohvalim, u ovoj ‘regularnoj’ školi bio prilično dobar, normalno, očekivalo se da ću i na Krizmi briljirati.
A, Krizma je za cijelo mjesto značila Grande spettacolo, tj. dernek velikih razmjera kada će se okupiti mnogobrojni koji inače ne žive u mjestu, a takvih je u mojem kraju bilo na pretek. Ne samo ovi s privremenog rada, nego i brojni studenti, đaci, radnici, intelektualci, doktori, tko sve ne? Svi oni koji su većinu godine izbivali iz nekog razloga. Doći će galantari, sladoledari, cirkusanti, šibicari, cigani, prosjaci, ma sva tmuša i tma, koja je tu namirisala njemačke marke i taj jaki dinar. Bit će finale turnira u malom nogometu, stolnom nogometu, borba bikova, bacanje kamena s ramena, skokovi s mista, bit će gange, plesat će se trusa, bacit će se šijavica, bit će velika šetnjica i sve kako i treba biti na derneku koji drži do sebe. Doći će ovi iz Amerike tražit cure za udaju, tako da će to ljeto ostati u trajnom sjećanju jedne moje tetke, jer se jednome po tom pitanju sreća svojski osmjehnula, i traje dan danas. Doći će iz Australije, Kanade, s dalekih mora itd. Ali, nije na odmet opet napomenuti sve to u vremenu kad nam je (prividno) dobro išlo. Bili smo ushićeni zbog svega toga. Poklečani će se pretvoriti u mjesto iz snova kada će se mnogi, međuostalim, i prvi puta zaljubiti.
Jedan rođak iz Mostara mi je čak rekao da će doći Meho Džeger održati koncert!
I doći će biskup!
U velikom mjestu, to jest u gradu, biskup je osoba koju ako želiš možeš svakodnevno vidjet ili srest. Kao uostalom nekog igrača ili pjevača, tv voditelja, manekenku, prvaka u boksu, frajera, doktora, zubara, medicinsku sestru, policajca, klošara, čistača, pjesnika, novinara, frizera itd. Kod nas si mogao sresti pratra (običnog), učitelja, poštara, matičara, bolničara (istog i za stoku i za ljude), vozača autobusa, električara, gostioničara, šumara i mislim da je to bilo sve što se tiče tih glavnih faca. Naravno, svakodnevno si sretao i sve ostale seljake, ali to se nije pikalo.
Ali, da će doći biskup, bogme nije se to događalo samo tek tako. Pucneš prstima i evo ga; biskup! A, jok. Nije da on nije dolazio od one 1735.-e, ali da je rijetko dolazio, to je bilo istina. Meni je tad bila prava enigma uopće zamisliti kako biskup izgleda. Znali smo recimo da je puno bolje obučen nego naš pratar.
– I deblji je! – rekao je Juka.
– Vozi Pežoa. – rekao je Stole.
– Ima pozlaćenu kapu. – rekao je Iko.
– Ima časnu sestru. – rekao sam ja.
Većinom je dolazio za Krizmu. Zapravo se ne sjećam da je biskup ikad osim tad   više svratio. Pa kad bolje razmislim što bi kod nas i radio?!
E, sad biti nespreman za biskupa, ne znati nešto iz Krizme ako te biskup upita bila bi, ne treba ni spominjati, kakva sramota, ne samo za tebe krizmanika, tvoga kuma, tvoje ukućane, nego i za cijelu tvoju župu, praktički. Stoga, bili smo cijelo to vrijeme vrijedni kao mravi.
I konačno je došao taj dan.
Obukli smo se najbolje što smo mogli. Mi muški smo morali imati bjelu košulju, plave hlače i crne cipele. Djevojke su morale imati sve to iste boje, jedino je umjesto hlača morala biti suknja. Kumovi su mogli po izboru, ali podrazumjevalo se da to ipak mora biti pristojno. Masa svijeta je došla. Ne samo da je crkva bila puna, nego i dvorište, na čijoj smo sredini bili mi postavljeni kao centralne figure događaja, pa i izvan zidina dvorišta svijeta je bilo sva sila. O automobilima da i ne govorimo. Isticali su se, naravno, oni gastarbajterski, u velikoj većini mercedesi. Viđeniji momci imali su golfove jedinice, i to sarajevske, tad tek ostisnute, a ovi malo manje viđeni imali su fićeke. Svakom prema zaslugama, što je i bio red. Amerikanci, Australci i Kanađani imali su kaubojske šešire.
Biskup se prekrstio što je bio znak da krećemo. Najprije, standarda misa kako i bog zapovjeda, onda Evanđelje, pa Propovid u kojoj nas je gospodin biskup strašno nahvalio, posebno nas krizmanike, a ponajviše je spominjao našu brojku koja ni prije ni poslije toga nikad nije bila dosegnuta. Kao i privrženost ljudi našega kraja unatoč ‘nesklonim okolnostima’. Svi smo zapravo znali što on to podrazumjeva pod ‘nesklonim okolnostima’, ali to naravno nitko nije pobliže obrazlagao. Još je naveo nekoliko primjera mučenika koji su nekad vodili prljav i neuredan svjetovni život, da bi se nakon toga obratili i krenuli putevima vjere. Oni su bili ti naši egzemplari i lučonoše na životnom putu, kako nam je objašnjavao. Mi smo to i bez  toga znali, jer je i naš pratar uvijek imao takve ili slične propovjedi. Zapravo, jedva smo čekali da nas biskup krizma, pa da gibamo na ringišpil. No, moralo se čekat do pred sami kraj mise, jer naš dragi biskup je vrlo dobro znao da ako taj čin učini ranije teško da će nas naši kumovi uspjeti zadržati.
Oni su inače stajali iza naših leđa i tako nam ih, a što drugo, doli čuvali pa i za cijeli život, što je uostalom bila ideja kumstva. Još je bilo preporučljivo da nam isti kum sa Krštenja bude i na Krizmi, ali koliko se god se ja trudio da ga dobijem onaj moj kum doktor bio je stalno zauzet, na nekim dežurstvima, nikako nije uspjevao da mi se javi na telefon, pa sam na kraju odustao. Nisam htio da ga previše smetam. A, u ostalom jeli me porodio, što bih više?!  Kurac, lažem, nismo tad ni imali telefon, niti sam mu slao pisma, jedino sam mu bio poručio o čemu se radi, onako izokola, preko jednog što je išao na operaciju, ali odgovora nije bilo. Našli su mi drugog kuma, moga strica, što mi je malo nelogično bilo da mi stric bude kum, ali, opet, nisam htio komplicirat zbog toga. Pretpostavljao sam da je jagma za kumovima bila tih dana prilična, pa je sve što vrijedi već bilo razgrabljeno. Normalno, kao i danas imati kuma na Krizmi je značilo da ćeš dobiti dobar poklon. A, znalo se manje više tko je u stanju isprsiti poklončinu, pa su takvi, velim, već bili debelo zauzeti. A, kad već nemaš izbora ja sam se sve u svemu držao skromnosti što je i inače bila generalna strategija naše kuće.
I dobio sam šah!
To je to. Poklon po mjeri, reklo bi se. Da se razumjemo ne bih ja odbio ni kakvu Jawu od 250ccm ili MZ-a isto takvog, do kakvog je bilo moguće doći na tadašnjem moto-tržištu, pa čak i nabrijanog fićeka, pa nek je i polovni, jer mogli smo mi to vozat, pošto policije u našem mjestu nije bilo, ali šah je bio, blago rečeno, kolac od poklona. Iako, kako su mi rekli, je to bila vrst (intelektualnog) ulaganja u moju budućnost.
Prišao mi je biskup. Bio je crven u licu, dobroćudnog pogleda, imao je onu visoku kapu na glavi za koju sam puno kasnije studirajući medicinske nauke saznao da se zove mitra, kako se i inače naziva jedan srčani zalistak znan kao ‘valvula mitralis’,  jer baš sliči na tu biskupsku kapu. I naravno da je bila pozlaćena. Imao je nevjerovatno bijele i nježne prste, a na malom prstu veliki pečatnjak isto tako pun plemenitog metala. Napravio je znak križa na mojem čelu iznad kojega je moj kum-stric držao odmaknutu kosu.  Rekao je:
– Primi pečat dara Duha Svetoga!
– Amen. – ja sam odgovorio.
Onda mi je istu tu ruku položio na lijevi obraz i rekao;
– Mir tebi.
– I s duhom tvojim. – odgovorio sam.
I to je bilo to. Ništa me nije upitao, a bio sam spreman odgovoriti mu na svako ono pitanje koje smo imali u testu. Pa i više od toga. Bio sam spremniji od Martina Luthera svojevremano, pa ništa. Ili, pak, baš zbog toga?
Sav onaj trud i muka bili su uzalud, jedino je što sam pomislio. Ili, pak, to nije tako, drugo je što sam pomislio kad sam se sjetio vječnosti i duhovne dimenzije svega toga.
Poslije smo svi otišli na janjetinu, koja meni tad nije bila nešto napeta. Još sam pogledao žešću šoru mog ujaka i nekog Šiptara, te otišao na ringišpil, na kojem sam konačno svega oslobođen napravio nebrojene krugove.

***
– Uzimate li ovog čovjeka za muža? – upitao je naš novi mladi svećenik moju buduću ženu.
– Uzimam! – Ona je odgovorila.
– Uzimate li vi mladoženja ovu osobu za svoju ženu? – upitao je nakon što je dohramao do mene, jer je nekoliko dana prije spuštajući se paraglajderom niz Jarebinjak nezgodno doskočio i izvrnuo nogu. Neki su govorili da je to zbog toga što je umjesto jarebica ugledao anđela, te je letjelicu usmjerio u njegovom pravcu.
Inače su jarebice nezgodne ptice čak i kad ih loviš puškom teško da taj njihov brzi i vrtoglavi let možeš pratiti, te ti treba cijeli arsenal metaka za pogoditi ju. Najbolje ju je gađati sačmaricom, jer kako se zrna poput kiše raspu onda je veća mogućnost da će je koje i zakačit. Plus, se vrlo lako stapaju s okolinom, naročito kamenom i smeđim raslinjem kojega u našem kraju ima u izobilju, te stoga je prava muka dočepat se toga plijena koji, ako u tome uspiješ, je jako ukusan kad je na ražnju okreneš. A, ako ti se umjesto nje učini da se radi o nadnaravnom biću, kao što se učinilo našem pratru, onda, bogme, vrlo lako možeš stradati. Zapravo, pretpostavljam da je to bilo baš zbog njegove nenaviklosti na tako brdovite predjele kao što su naši, s obzirom jer su ga čak iz Slavonije poslali ovamo. Mora da je dokačio neki brijeg kojeg od tog mnoštva njih nije ni primjetio.
No, nisam ga pitao nego sam se samo prijavio i za taj sljedeći sakaramenat Ženidbe, kako bi to zasad bilo sve kako Bog zapovida što se tiče sakaramenata, na šta je on doslovce poludio, jer sam došao samo sedam dana prije, a nisam se ni ‘navistio’ kako se to u mojem kraju kaže.
Ako niste znali treba se prije ovoga sakaramenta javiti barem tri tjedna prije da bi svećenik mogao slijedeće tri nedjelje pred kraj svake mise obavjestit narod tko se uskoro ženi i tko prima taj, pa možda osim Bolesničkog pomazanja, najvažniji sakaramenat. Jer, ljudi dragi, dočim stupaš u jednu takvu instituciju kao što je institucija braka u kojoj se moraš ne samo brinuti o svojoj sudružici/sudrugu nego i možebitnim potomcima, potpuno je onda razvidno o čemu se radi.
Naravno, da bi ja to bio učinio kako je to crkvenim zakonima i naloženo i ja sam se, zapravo, za taj sakaramenat prijavio pa možda i dva mjeseca prije, kako i priliči odgovornim ljudima, ali tada je na župi kod nas još bio naš stari pratar (ne uvijek onaj isti stari, nego jedan novi stari), te kad sam ja njemu rekao da ću se ženit, on je rekao da nema problema, samo dođeš jedan (!) dan prije i javiš mi se. Te je otvorio jednu bocu, mi to zovemo, ‘pratarske rakije’ (a, svi vrlo dobro znamo kakve je ona kakvoće ) i mi smo to, sve kako Bog zapovida i iskapili.
Ipak sam ja došao tjedan dana prije, kao da mi je nešto govorilo, ali evo vidimo to nije bilo dovoljno. Bilo kako bilo naš mladi pratar je ipak pristao vjenčati me, s tim da će me ‘navistiti’ odjednom za sva tri puta. Meni je pao kamen sa srca kad je se sve na koncu ipak tako dobro svršilo, a ono što je prevagnulo je, mislim, ipak bilo da smo moja buduća draga i ja išli na temeljitu ‘predbračnu pripremu’, kako su se  zvala sva ona predavanja koja su trajala pa i tjednima prije. I, naravno, obavili sve  (crkvenim) zakonom propisane formalnosti u vezi toga.
Kako siješ tako ćeš i požnjeti!, kako bi inače rekao naš narod, a to mi je rekao i naš, moram to reći, pomalo strogi pratar.
Malo je, zapravo, na sve to utjecalo što sam ipak bio malo zakržljao u vezi sakaramenata, ili općenito vjere, tj. dugo sam izbivao iz svojeg mjesta, školujući se po raznim gradovima, a tamo nisam stizao pohvatati sve te nove zakone koje je crkva donijela u zadnje vrijeme. A, kako sam, uz to, po prirodi perfekcionista htio sam da baš sve štima pod konac, te sam tako i izabrao kuma, jer malo mi je isto tako bilo dosadilo da mi stalno neki drugi kuma biraju. Moja buduća draga za kumu je izabrala svoju nabolju prijateljicu, kako i spada.
– Uzimam! – odlučno sam rekao i poljubio svoju ženu.

Napomena; tekst je prvotno objavljen u ovogodišnjem Zborniku neformalne splitske književne skupine Utorkaši na temu ‘ Naši sakramenti’ za Sa(n)jam knjige u Puli.