Ruku na srce, mojemu je nemaru doprinijelo i to što je prva knjiga koju sam uzela od toga uvaženog autora bila «Diktator i visaljka», koja me, iako se radi o sjajnoj ideji vječitog unajmljivanja dvojnika, zapravo i nije oduševila. Dok me ove zime put nije nanio u smjeru četiriju njegovih knjiga koje su me potpuno oborile s nogu kao čitateljicu. Prva je bila «Od korica do korica», svojevrsni lirski priručnik za promociju knjige i čitanja od malih nogu (za što zdušno navijam i na svom blogu Bookeraj, a vjerujte mi da i uživo trubim o toj vječnoj temi kao prava dosadnjakovićka!). U svome je poslu profesionalnog pripovjedača Daniel Pennac bez sumnje pravi majstor – on zna kako približiti djeci bajke, popularnu literaturu pa čak i klasike. Poslužio se iskustvima povijesnih velikana književnosti, pripovijedanja i promocije knjige među mladima, poput Rosseaua, Montaignea ili Kafke, a među najzaslužnijima za ljubav prema knjizi ističe upravo profesore književnosti (najsvjetliji primjer je svakako Georges Perros, profesor i pjesnik, čija su čitateljsko – prosvjetiteljska iskustva ostala u neizbrisivom pamćenju brojnih njegovih učenika). «Od korica do korica» je svakako knjiga koju svaki bibliofil mora imati u svojoj kolekciji kao podsjetnik «čemu sve to». Evo i čemu: «Nikada se više nećemo oporaviti od te preobrazbe. S takvog se putovanja ne vraćamo netaknuti. Svako čitanje prati užitak, ma koliko ga potiskivali; i po svojoj prirodi, užitak čitanja – ta radost alkemičara – ne da se nimalo zaplašiti slikom, ni televizijskom, pa makar se obrušavala i u obliku svakodnevnih lavina.»
Naredne tri Pennacove knjige koje su me obuzele tri su dijela njegove tetralogije o Benjaminu Malausseneu, takozvanom Žrtvenom Jarcu (četvrti dio nije objavljen u Hrvatskoj, a moram priznati da imam i malih problema kod pronalaska o kojem se naslovu radi jer izvori tvrde da je «tetralogija» zapravo pogrešan naziv jer saga o obitelji Malaussene ima pet naslova duljine romana i još dvije kraće priče). Stoga, nakon što sam u groznici pročitala tri puta po 300 + stranica, osjećam malu apstinencijsku krizu.
No čitatelju ove kolumne vjerojatno treba pojašnjenje: čemu euforija? O čemu se tu zapravo radi? Naime, Benjamin Malaussene ima narav i zaposlenje Žrtvenog Jarca (na tu funkciju je zaposlen u jednom dućanu imenom Dućan) – naime, iako je on prema van zaposlen kao «tehnički kontrolor robe», on zapravo ništa ne kontrolira, već je njegov zadatak da kad razjareni kupac dođe u Dućan radi reklamacije, Benjamin bude tako jadan, skrušen i izbezumljen da se kupac sažali nad njim i odustane od svih žalbi. Nažalost, kako na poslu tako i u životu: Benjamin glumi oca svojoj mnogobrojnoj polubraći i polusestrama koje mu je njihova vjetropirasta majka ostavila na brigu nakon svake neuspješne veze s različitim muškarcima. Ako je netko Žrtveni Jarac, zapravo je neizbježno da mu svatko želi nakačiti nekakav kriminal na nejaka pleća, pa se zapravo u tri dijela koja sam pročitala on mora izvlačiti iz problema: u prvom dijelu, naslovljenom «Raj za ljudoždere» Benjamin je optužen za postavljanje bombi u Dućanu, u drugom dijelu čiji je naslov preveden kao «Vila karabinka» netko ubija starice u multietničkom kvartu Bellevilleu u kojem živi Benjamin Malaussene i njegova obitelj, dok u trećem dijelu koji se zove «Djevojčica s knjižicama» Benjamin pada kao žrtva manijakalnog tajanstvenog pisca.
Ovi čistokrvni krimići s daškom bizarnog humora sigurno ni vas neće ostaviti ravnodušnima, stoga vam svakako preporučujem čitanje romana i drugih naslova Daniela Pennaca, a svim njegovim knjigama detaljnije čitajte na mom blogu Bookeraj.
