Nastupao je i nagrađivan je na raznim YU  pjesničkim manifestacijama i jugoslovenskim i evropskim radio stanicama,  da bi se negdje polovinom sedmog  desetljeća, iz samo njemu poznatih razloga, u potpunosti povukao iz javnog književnog života.
Nakon oko 40 godina njegove pjesničke samoizolacije, Nikola se pojavio na poetskoj sceni tek 2007. godine sa zanimljivom zbirkom poezije pod takođe naslovom  „Zavjet dalekom snu“.

Ovaj intervju sa pjesnikom Nikolom-Baćom Vujnovićom je  pokušaj da se književnoj i drugoj javnosti  prezentira gdje je pjesnik rođen, kako  je  živio, kako se obrazovao, šta je radio, o njegovom pjesničkom stvaranju, te čemu se  zavjetovao i šta je sanjao u  toj  svojoj  četrdesetogodišnjoj samoizolaciji koju je sam nazvao zavjetom dalekom snu.

Gospodine Nikola, hoćete li za početak razgovora, kniževnoj i drugoj javnosti reći nešto lijepo o Vašoj poeziji?

Šta vam mogu ljepše reći
O pjesničkoj mojoj sreći,              Jer šta može bit finije
No neka vam dušu grije               Od lijepe poezije
Žar iz moje poezije                       Što čovjeku dušu čara
Što trepti ko vrela jara                 I milinu u njoj stvara
S mog Bilećkog kamenjara          Nit šta može od nje jače
Smirit dušu da ne plače

Zastadoh za trenutak pred stihovima ovog neobičnog pjesnika,  kome istovremeno iz duše, iz oči, iz lica i glasa, poezija prosto teče, vrije i nekom toplinom ljudsku dušu grije.                                                                

Sa ovih par stihova pjesnik odgovori ko je, odakle je, da je patriota i da u njegovoj duši i u srcu plamti titrajuća jara sa južnjačkog kamenjara. Mnogo rečeno u malo riječi. Kako kaže, takvim stihovima i odgovarajućim slikama Nikola je ukrasio svoju zbirku pjesama, zagonetnog naslova:  Zavjet dalekom snu.

Da bih dobio adekvatne odgovore na dalja pitanja, posjetio sam sa pjesnikom  njegove rodne prostore gdje sam očekivao da će  se pjesnik u rodnoj toplini najprije „odlediti“nakon toliko dugog njegovog pjesničkog samozaleđenja.

2

Evo nas, pjesniče, u Vašoj „rođenoj“…, sad ste svoj na svome. Recite  nešto o ovom ambijentu, o sebi, o vašem životu, obrazovanju i o vašoj zavičajnoj poeziji.

On ćuti, kao da sanja prošlost, sa dugim i pomalo tugaljivim pogledom, prostrtim po širokoj površini jezera, koje mu je, kako mi ranije reče,  potopilo njegovo djetinjstvo. Zadržavši pogled na jezeru, progovori ispruživši ruku prema jezerskoj površini:

U njemu se noću skupa
Sa zvjezdama mjesec kupa         Ta ljepota u svom sjaju
A u zoru kad istoči                      Blista u mom zavičaju
Sunce mije svoje oči                   I svakog me trena zove
Da okupam u njoj snove

U tom trenu pjesnik zastade, tu negdje iznad svoje potopljene kuće i djetinstva. Duboko uzdahnu i nastavi:

Ja, poput ovog jezera, imam i  svoju širinu, dubinu, ljepotu i nemir u životu, koj se i burkao i burka, kao talasasta površ ovog jezera i titrava jara s ovog kamenjara. U dubini ovoga jezerca, u njegovom plavom miru, potopljena je moja rodna kuća., moje selo i moje djetinjstvo, gdje sam sticao  moja  prva saznanja o ovozemaljskoj stvarnosti. Sunce, kamen i toplina u razuđenom krajoliku pored bistre rijeke Trebišnice, i moje selo Panik  južno od kamennite varoši – Bileće, ostavili su pečat  u mom sjećanju koje je  obilježilo moj budući život, iz kog se, često, emituju signali rodoljublja u vidu moje zavičajne poezije.

Rođen sam ovdje, u srednjeimućnoj porodici u kojoj se gajila guslarska tradicija. Moj legendarni djed Nikola, zvani Kabil, bio je pravi virtuoz u svirci na fruli i sa mijehom.Bio je i legenda toga kraja po mnogo čemu. Od njega sam, kao dječačić, naučio mnogo, narodne pjesme, a onda sam i sam počeo da ih pišem..Mislim da od tada potiče moja ljubav za poeziju.

Slučajno sam preživio dva rata, jedan u djetinstvu ovdje, a drugi u starijoj dobi, u Sarajevu.Oba su, kao neki moj  usud, bili bolne odrednice u mom životu i česte inspiracije za pjesme. Djetinjstvo sam proveo ovdje, na ratnim ruševinama, gdje su izginuli moji drugovi od zaostalog oružja – devet zaredom. .Moje dalje odrastanje i vaspitanje bilo je u sarajevskim školama i dječijim domovima, gdje sam,  kao „dijete revolucije“, ubjeđivan da je društvo sve a pojedinac ništa, nasuprot današnjeg predubjeđivanja da je svevišni sve a da su i društvo i pojedinac samo njegove pokorne sluge. Te dvije vanrazumne isključivosti natjerale su me da se u svojoj praksi opredijelim za nauku o Čovjeku, za ignorisanog pojedinca i da činim različite radnje na oplemenjivanju njegove ugrožene duše. Jedna od tih aktivnosti je moje pisanje poezije duše, kako su je nazvali recenzenti moje knjige.                                                              

Što se tiče mog  obrazovanja, ono se kretalo u dijapazonu od šegrtovanja do naukovanja, a koje je često prihranjivano i gorčinom i milinom. Između majstorskog i naučnog zvanja stekao sam i brojna druga  koja su mi omogućila adekvatniju spoznaju univerzalnih ljudskih vrijednosti. Raznolikost mog obrazovanja omogućilo mi je i univerzalnu spoznaju i  djelovanje kojim sam upotpunjavao smisao i sadržaj mog života i ostvativanje mojih profesionalnih opredjeljenja.  Sve sam to na kraju zaokružio u moju naučnu viziju položaja i uloge pojedinca  i njegovog učešća u razvoju uslova i društveno-političkih okolnosti u kojim živi, a u svhu njegovog uspješnijeg  pozitivnog  uticaja na te okolnosti, našto sam skrenuo i pažnju međunarosnih naučnih krugova.        

A što se tiče mog radnog  angažovanja, bilo je i različito i izuzetno složeno, teško i odgovorno, kako u državnim tako i u društvenim sferama djelovanja. Svugdje sam se trudio da uložim  dio sebe u domenu moje odgovornosti a za  dobrobitan razvoj društva i uslova života ljudi. Pisanje poezije bilo mi je usputno zadovoljstvo kao smiraj u trenucima predaha.

3     

-Da li Vam je društvo adekvatno uzvratilo za tako veliko angažovanje?

Moj rezultati rada bili su mi u svemu izuzetni i najveća nagrada. Nisam radio za priznanja  iako su ona dolazila čak i ordenje sa zlatnim vijencima Predsjedništva SFRJ,diplome, zahvalnice, povelje i sl.Uz te, primao sam i međunarodna i domaća priznanja za rezultate u oblasti poezije, što mi je pričinjavalo posebno zadovoljstvo. To su društvene formalnosti koje moralno stimulišu čovjeka na dodatne napore. No i pored svega toga umalo nisam umro od gladi u ratu.. Takva je naša društvena stvarnost. Danas nisam više nikome interesantan kao penzioner.

-A  gdje je u svemu tome Vaša poezija i njena  pozicija, gospodine Nikola?

Ona je na svoj način  bila u funkciji  mog djelovanja..Bila mi je  kao unutrašnji duševni faktor, kao inspiracija, koja me stalno podsticala na stvaranje dobra za Čovjeka. Činila me srećnim činjenica kad je, na književnim manifestacijama publika s oduševljenjem  pozdravljala moje  pjesme. Bila mi je to u vrijeme mladosti, najradosnija nagrada. Građanski rat u Bosni i Hercegovini razočarao me je i skoro potpuno uništio. A što se tiče pozicije moje poezije, ona je dolazila nekako sama po sebi, nisam se posebno zalagao da se afirmišem kao pjesnik jer je poezija već bila počela da pada na ljestvici interesovanja čitalaštva. Pjesnička afirmacija bila je važna za one koji su se profesionalno bavili  književnim  stvaralaštvom.

-Šta je to što Vas tako snažno tjera da pišete poeziju?

Duša. Ona kao neka intermedija, kao nedefinisani sadržaj u  mom biću,  stvara neki potencijal, neki eruptivni nagon i prosto me tjera da na taj način  kažem nešto što moja duša želi, a to je njen materijalizovani izraz  koj ja definišem i dugo ga i mukotrpno dotjerujem, brusim ga kao dijamant, dok ne zablista  čistotom,  sjajem i ljepotom, jer volim da su moje pjesme sjajan izraz čistih misli,jasnog, sadržaja, skladne ritmike i rime i sa tihim prizvukom muzike. Pisanje poezije je sadržaj i stil mog življenja i način ispoljavanja mojih unutrašnjih osjećanja. Poezija je moja preokupacija  i ponos a ne i  profesija i motiv borbe za prestiž i pjesničku poziciju.

-Šta  Vam znači poezija u životu i da li Vas čini srećnim?

Znači mi dosta. Kao unutrašnji faktor, poezija profinuje sadržaj moje unutrašnjosti,  i kao takva, ponekad mi znači sreću i radovanje, ponekad tugu i bol, a rijetko mržnju, jer je ona neprimjerena poeziji. Poezija mi je bila pratilac i u srećnim i u  u tužnim trenucima.Emotivne inspiracije  bile su vrlo prisutne i česte u mom životu, a najčešće su bile spontane. Nikad se ne može napisat valjana pjesma ako pomislite i sjednete s namjerom da je pišete.Ona mora biti rezultat inspiracije, nekog unutrašnjeg nagona,  neke vrste izliva duševnih osjećanja.. Ako je pjesma napisana s tim predispozicijama,, ona je prepuna emocija, muzike, ritma, komponovana misaonošću, nadahnućima i osjećanjima, a forma i rima joj služe kao filigranski okvir ili ukras koj ukazuje na njen sadržaj. Kad miuspije da sve to ukomponujem u pjesmu, tada sam srećan i odmah razmišljam o slijedećoj pjesmi. To mi ide sa lakoćom i bez napora, jer mi ta poetska ljepota sapira ružnoću teškoga života. Ona mi daje neku vrstu nadrealne životnosti. Upravo zato smatram da su forma i sadržaj smisao  pjesme, koja se sastoji od emocija, rime, ritma muzikalnosti i sl.što su njeni bitni elementi u kojim se  ogleda, prije svega, kakvoća izraza, odnosno unutrašnjih htijenja pjesnikovih.

-A da li i sad, u poodmaklim godinama pišete pjesme?

Pišem više nego ikad.Sad imam više vremena i iskustva za to. Česte inspiracije mi ne daju spavati pa najčešće pišem noću.

4

Upravo sam završio jednu divnu zbirku dječije poezije, posvećene mojoj malenoj, mnogo voljenoj unuki, a privodim kraju i novu zbirku lirske poezije. Sve je to rezultat mog svakodnevnog rada i ne čini mi pisanje neke posebne poteškoće. Naprotiv, to mi često služi kao zabava. No, najveći problem je danas objaviti  knjigu poezije.. Izdavači ne vole poeziju. Sad su najprihvatljivije i najnagrađenije knjige i filmovi koji, često na neprimjeren način, tretiraju mračninu i jeziva zlodjela iz rata a ne i dobrotu koja bi da znači sreću ljudskomu  životu.

-Vaša se vizija poezije razlikuje od današnje, takozvane „moderne“ poezije.Zašto?

Nema moderne i nemoderne poezije. Ima samo dobra i loša poezija. Epitet „moderna“
poezija obično protežiraju  oni pjesnici  koji žele a ne znaju pisati dobru poeziju, ili im je teško ukomponovati u pjesmu sve karakteristike dobre poezije, pa se kriju iza pojma da je danas „moderna“ pjesma ako je sastavljena od gomile nabacanih i nepovezanih riječi, misli i ideja bez ikakvih osjećanja iveze jednog s drugom, a u kojoj  se ne može odgonetnuti smisao takve pjesme. Takvu „modernu“ poeziju najveći broj ljubitelja poezije odbacaje bez želje da je čita.Tako je „moderna“ poezija kompromitovala i sebe i klasičnu poeziju, pa sad ni jedna ni druga ne obuzimaju pažnju ljubitelja poezije.Otuda i anegdota: „Šta je pjesnik u pjesmi htjeo da kaže? Ne znam, ali znam da nije kazao ništa“ No, ne može se to generalno postaviti, jer ima  pjesnika koji pišu  dobru i lošu savremenu poeziju, kao što ima pjesnika koji pišu i dobru i lošu klasičnu poeziju.

Generalno, mislim da „moderna“ poezija nije poezija u klasičnom smislu te riječi. Ona je neki novi književni oblik zagonetnih iskazivanja pjesnika u savremenom društvenom životu bez jezičko-formalnih i drugih obilježja poezije na kavu smo navikli. „Moderna“poezija nema, ili nema dovoljno,unutrašnjih duševnih izliva pjesniovih, i karakteriše se nepovezanošću i neusklađenošću riječi, misli i ideja, slobodne je forme i sadržaja, a što nije u skladu sa pojmom poezije. Načinom i oblikom pisanja u tom  smislu ne mogu se i ne izražavaju se adekvatna unutrašnja osjećanja pjesnikova, kao što su tuga i bol, sreća i radovanje niti se može uskladiti osjećanje, misli, ideje i trenutne inspiracije pjesnika. Taj slobodni stil  i način pjesničkog izraza u savremenom ritmu života,, bez značajnijih obaveza pisustva moralnih i drugih normi,  neki su pjesnici  su shvatili kao moguću slobodu za svakojako pisanje pjesme, kao  korpu, u koju mogu trpati svašta bez prisustva jezičkih i poetskoh obilježja pjesme  i to nazivati modernom poezijom.Tu „modernost“ kao neukusnu hranu  duše i fizički i psihički odbacuje čitalac na marginu svog interesovanja .Iz tih razloga je sadašnja katastrofalna pozicija poezije na margini interesovanja njenih ljubitelja.
To su, između ostalih, razlozi zbog kojih sam ja, u svom pisanju pjesama,  zadržavao i još uvijek zadržavam osnovne elemente i formu poezije ispunjujući je unutrašnjim čulnostima i kazujući je, koliko je to moguće, savremenim izrazima.
Evo primjera kako sam ja doživio i samo u dva stiha izrazio dubinu, širinu i gorčinu rata kao velikog ljudskog zla:
Zbog pustošne strave i ratne mračnine
Duša mi jauče pjana od gorčine

Ovim stihovima sam ukratko kazao golemo ratno pustošenje, jezive i mračne posljedice rata i unutrašnje ljudske patnje zbog njega, kratko i jasno samo u dva klasočna stiha.To se ne može sve reći i na osjećajan način kazati u  „modernoj“pjesmi.
Međutim, to moje glasovno štimovanje i rimovanje stihova  i viđenje i doživljavanje „moderne“ poezije ne ide ukorak s novim načinom shvatanja, doživljavanja i pjesničkog kazivanja nemirne današnje životne stvarnosti, te sam se zbog toga, za izvjesno vrijeme, povukao iz  književne javnosti, čekajući povoljnije vrijeme u kom  će se poezija, eventualno, vratiti sebi i koju neće pjesnici dijeliti na modernu i nemodernu, na savremenu i klasičnu, nego samo na dobru i lošu poeziju, vrijeme u kom će se shvatiti grešnost takvog dijeljenja, poezije koje ju je kompromitovalo  do neslućenih razmjera.

5.

Ali, ljudi su različiti i na različit način doživljavaju i osjećaju stvarnost života, a samo rijetki pojedinci uspiju uspostaviti  intimnu komunikaciju s dušom i formulisati njen izraz na odgovarajući način, a koj se od davnina naziva  POEZIJA.Ona je, dakle, spontan i emotivan sadržaj i izraz duše pjesnikove, začet u njegovoj svijesti ili podsvijesti, a koj  ponekad i u naličju stvarnosti čini čin čulnih činjenica, a što ih duša ispušta iz njegove nutrine, baš kao što cvijet ispušta svoj nevidljivi miris. Ako to nedostaje pjesmi onda ona nije poetična. Bila ona moderna ili nemoderna, ona je loša. Nedostatak pjesničkog smisla i osjećanja, mnogi ljubitelji poezije to kompenziraju čitanjem lijepe poezije poistovjećujući svoja osjećanja sa pjesnikovim. No,taj nedostatak klasičnog sadržaja, jasnoće i forme pjesme, što je karakteristika savremenenoj -„modernoj“ poeziji-  ugasio je interes čitalaca za poeziju uopše  i izbacio je na margine svog interesovanja.

– Šta je to što Vas je  vratilo poeziji  iz Vaše dugogodišnje distance?

Prvo, ja nikad nisam prestajao pisati poeziju.Ja sam se distancirao od „moderne poezije“  iz  javnog književnog života, i uglavnom zbog profesionalne, društvene i porodične preokupacije .Ja nisam  podlegao aktuelnoj „ad hok“ modernizaciji pjsništva  što je, tih godina zahvatila naše poetsko stvaralaštvo. Neki pjesnici, koji nisu imali ni emocija, ni smisla, ni strpljenja za pisanje dobre pjesme,  pisali su besmislene stihove, nekakve „moderne“fraze kao na primjer „ hodaju rastopljene zmije“ i sl. bez ikakvog sadržaja i smisla pjesme, vjerovatno s namjerom  da im pjesme budu što manje razumljive kako bi oni izgledali što  mudriji od čitalaca. Ja sam se  ozbiljno suprodstavljao takvom stvaralaštvu s namjerom da sačuvamo lijepu poeziju i distancirao se i od takvih pjesnika i takve njihove poezije.                                                                
Smatrao sam bespredmetnim gubiti vrijeme na pisanje  poezije koja ne služi nikomu i ničemu i koja izaziva ubrzano padanje  interesa čitalaca za poeziju, što se nažalost po poeziju, pokazalo kao tačno.To je bio i dodatni razlog  mog povlačenja sa javne poetske scene. Međutim, ja sam u nekom mogućem obimu i dalje pisao pjesme svojim stilom i često ih čitao u društvu mojih prijatelja koji su se oduševljavali i ohrabrivali me da objavljujem te pjesme. No, nikada nisam pokušao objaviti neku od njih niti zbirku, ali sam ih pažljivo razvrstavao po oblastima, kao što su lirske, rodoljubive, ljubavne, pjesme o prirodi i sl.Tako sam formirao više zbirki, čekajući uslove i povoljnije vrijeme za njihovo objavljivanje. No, vrijeme je donijelo besmislene ratne sukobe u mojoj zemlji, koj su, između ostalog,  uništili  i moje ideje i moju poeziju.U požaru je  izgorelo više mojih pripremljenih zbirki za objavljivanje iz kojih sam uspio spasiti samo manji dio pjesama.Možda me baš ta povreda duše vratila u književnu javnost.                                                   

-Gospodine Nikola! Vi nosite epitet pjesnika Hercegovine. Čini li Vam zavičaj neku posebnost u pisanju poezije?

Činio je i čini u mojoj nutrini
Sreću što se rađa u rodnoj toplini
U kojoj  mi duša od djetinjstva bdije
Jer zavičaj nikad napustila nije…
Mislim da se jedino ovako može iskazati osjećaj rodoljublja koj pjesnik  nosi u sebi ma kud god se kretao.Zato sam ponosan što sam za istinski rodoljubivu poeziju nedavno primio važno međunarodno priznanje. Moja rodoljubivost ima u meni znači i veliki entuzijazam. Ponekad se osjećam kao Hercegovački samokres: kresnem u kremen a stihovi zaiskre i frcaju kao varnice.
Ovih par stihova o mom rodnom kraju bolje će Vam i više reći no bilo kakvih mojih riječi:

Nema kraja mojoj sreći               Kad sam šet'o po Bileći

Kada šetam po Bileći                  K'o da mi je htjela reći

Po kojoj treperi jara                  Zašto jarom lolo stara

Poput žica sa gitara                     Pojiš dušu s kamenjara?

6.
Meni jara kao lira

Titrajima dušu dira

Pa mi tada kao čigra

U grudima srce igra                     

Tako je iskresana i moja davno nagrađena pjesma Trebinju pod naslovom Vječito licem Suncu, koju smatram biserom moje poezije koj umiva svoj sjaj  plavetnilom rijeke Trebišnjice.

A kako  izgleda jedan Vaš prosječan radni dan, gospodine Nikola?

Vrlo radno.Veoma sam angažovan na humanitarnim poslovima kao predsjednik  humanitarne organizacije „Dobrotvor“za BiH koja promoviše,unapređuje i štiti humanitarna i druga ljudska prava i pomaže onim ljudima kojim je zaista potrebna pomoć.Humanizam i poezija su vrlo kompatibilne ljudske vrijednosti. One su slične unutrašnje preokupacije ljudske duše.To svojstvo humano-pjesništva daje mi dodatnu energiju i čini me zadovoljnim kad nekom učinim pomoć koja mu treba.Ostatak dana provodim u porodičnoj, od požara obnovljenoj kući u  Ilidži kod Sarajeva. Zanimam se stručnim, naučnim i ponekad poslovima  uređivanjem bašte, njegovanjem voća i održavanju kuće gdje sa suprugom i prijateljima često provodim ljetne popodneve, Nažalost, djeca se razišla po svijetu.U noćnom miru najčešće pišem poeziju. Zato mi je sladak  malo duži  jutarnji san.

Molim Vas, gospodine Nikola, da nam na kraju nešto kažete o Vašoj knjizi poezije koja nosi zanimljiv naslov: Zavjet dalekom snu?                          

Ova moja knjiga sadrži  stotinjak pjesama koje, uistinu predstavljaju reinkarnaciju mog cjelokupnog pjesničkog stvaralaštva, jer sam ih, na moju sreću, uspio spasiti iz požara.Izvukao sam ih iz pepela. Tada sam se s nekim bolom i iz inata, suprotno onoj izrci: „kad topovi zagude, muze zaćute“zavjetovao sam sebi da ću ih objaviti i ponovo pisati pjesme i pored opekotina što su mi ih rat i požar, kao trajni pečat, ostavili u mojoj duši.Zato je ova zbirka nosila prvobitni naziv „Poezija iz pepela“..No materijalni i drugi uslovi, i slab interes izdavača za poeziju, odgađali su godinu za godinom i napokon je knjiga štampana u izdanju „Nezavisnih novina“ u Banjaluci.2007. god.

Recenzirali ove knjige: Prof. Dr. Dragan Gajević, pjesnik Velimir Veljo Milošević i pjesnik Ivo M. Andrić,  zajednički su joj dali epitet da je knjiga poezije snova, što je naznačeno i na njenoj naslovnoj strani. Inače, mislim, da knjiga sama po sebi ukazuje da je takva..Ona u svom prelegatu  to potvrđuje:
I sve dok na mojim prstima
Rumene jagode ne prsnu krvlju
Na mom će dlanu ostat
Zavjet dalekom snu..

Ona se kao takva deklariše, između ostalog, i u „Pjesmi duše“ štampanoj u njenom sadržaju.

Jedan vrsni profesor etike, prilikom odbrane moje naučne disertacije reče, da je moja  poezija filosofija a moja filosofija poezija. Time je htjeo reći da ove dvije kategorije sadrže u sebi potvrdu o etičkoj, filozofskoj i umjetničkoj veijednosti sadržaja ove knjige.                                                               
Inače, knjiga je tvrdog ukoričenja, izuzetno i neuobičajeno lijepo opremljena. Dizajnerka iz Kanade popratila je skoro svaku pjesmu u knizi odgovsrsjućim fotosima dajući im tako snažan vizuelni efekat.

7

Na primjer, kada se čita pjesma o slapovima Nijagare, odštampana preko njihove slike, to jedinstvo stiha i vizije predmeta predosjeća u čitaocu i   snašan šum slapova.
Knjiga je podijeljena u pet poglavlja koja čine podeoci  lirske, ljubavne, rodoljubive i poezije o prirodi i na kraju podeok  antiratne poezije.Moja dječija poezija nije predstavljena u ovoj knjizi jer će biti objavljena u posebnj knjizi. 
Šire informacije o ovoj knjizi i o njenoj prodaji, mogu se dobiti na E/mail  topdomil@bih.net.ba

Knjizevnost.org
Oktobra,2008. god.