NICK SUTTON: Naravno, ništa nije slučajno. Naslovnicu smo sami dizajnirali, te je uz pomoć jednog dobrog prijatelja i stvorili. Simbol robijaške kugle… Naime, mnogi ne znaju da su krave koje nam daju tu  bijelu tekućinu najmanje na nepreglednim zelenim pašnjacima i svježem planinskom zraku kako nam to često reklame sugeriraju, uz neizostavni potočić koji veselo žubori i sinkroni pjev veselih ptičica. Često su izložene svim oblicima klasičnog zatočeništva, uskraćen im je prostor kojim se mogu kretati, zatim svjetlost, svjež zrak, hrane ih jednolično i neprirodno, tj.  koštanim brašnom, priključene su na strojeve za mužu mlijeka. Tu je i ta prešućena činjenica da se krave kljukaju raznim hormonima rasta pomoću kojih neprirodno brzo napreduju i daju ogromne količine mlijeka, te antibioticima kako bi bile dovoljno otporne i nikada bolesne, a s druge strane apsurd je tim veći kada se zna da upravo te enormne količine antibiotika primjerice stvaraju rezistenciju na antibiotike kod ljudi.

KNJIŽEVNOST.ORG: Roman nije baš naivan. Veselin Gatalo, vaš urednik okarakterisao ga je, da citiramo ”Kao kad klaun ubija”.

NICK SUTTON: Ne, mislim da ste pogrešno shvatili, jer urednik je dao naslov svom predgovoru u kojem spominje da je mlijeko kao klaun koji ubija. Naime, naš je roman  prvi veganski roman u svijetu i mi smo shvatili da bi bilo zanimljivo skrenuti pozornost javnosti na vegansko razmišljanje o mlijeku i mliječnim proizvodima. Znači, gledano iz te perspektive roman definitivno nije naivan, čak štoviše, diverzivan i subverzivan je. Ono što nas izuzetno raduje jesu reakcije javnosti koja ne samo da je imala izuzetno pozitivne komentare na samu fabulu i stil pisanja već ta javnost mijenja mišljenje o mlijeku koje je bilo zatemeljeno obiteljskim odgojem i PR-om mliječne industrije, te na ruševinama starih navika stvaraju novo, svoje mišljenje. Možemo reći da se sa svakim novim čitateljem čip u kolektivnoj svijesti o mlijeku kao zdravoj navici ozbiljno dovodi u pitanje. Rušeći mit o mlijeku navodimo čitatelja da u životu ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo već sve treba preispitati i stvoriti svoje neovisno mišljenje.

KNJIŽEVNOST.ORG: Neosporiva je činjenica da živimo u svijetu zavjera, privrednih konglomerata, farmaceutskih kompanija i proizvođača hrane koji kreiraju naša svakodnevna mišljenja, ali i trpeze. U Mliječnom putu ste poškakljali veliki sistem po jajcima. Kakav je to Utjecaj transmasnih kiselina na razvoj kancerogenih stanica i Veza između Helicobacter pylori i karcinoma probavnog trakta. O čemu govori vaš roman?

NICK SUTTON: Hidrogenizacija masnih kiselina proces je prisiljavanja atoma vodika na popunjavanje praznih mjesta u nezasićenim masnim kiselinama. To se provodi pod tlakom vodika uz katalizatore metala, pri temperaturama od 120-210 °C. Pri tome, zapravo, nezasićena masna kiselina prelazi u masnu kiselinu, potpuno ili djelomično popunjenu manjkajućim atomima vodika. Taj postupak stvara strukture molekula masnih kiselina s velikim brojem mogućih neprirodnih kombinacija u strukturi koje izazivaju razna srčana oboljenja te pojavu kancerogenih stanica. E, sada, mi smo u romanu spomenuli tek kroz naslov utjecaj transmasnih kiselina na razvoj kancerogenih stanica, dok smo o Hp-u malo pobliže objasnili što se zapravo događa s organizmom i u kakvoj je to vezi s mlijekom. Ukratko, kada bismo morali u nekoliko rečenica objasniti glavnu temu našeg romana i ako bismo željeli biti zanimljivi i konspirativni, to bi glasilo ovako. Dakle, ostavit ćemo po strani vegansko mišljenje kako se ne bi trebalo koristiti mlijeko druge vrste, jer eto to je istina, čovjek je jedina vrsta koja pije mlijeko druge vrste, a kada se nešto takvo dogodi u životinjskom svijetu, primjerice mačka doji miša ili kučića, onda to obavezno osvane na svim stranicama novina u rubrikama zanimljivo ili vjerovali ili ne, interesatno, zar ne? No, ostavimo to po strani. Napomenut ćemo da bi normalno krava trebala davati od 5 do 10 litara mlijeka i to je ona krava koja nije tretirana hormonima rasta i raznim antibioticima ili kravljim virusom leukemije. A krava tretirana ovim aditivima daje od 30 litara pa naviše.

KNJIŽEVNOST.ORG:  Spomenuli ste kravlji virus leukemije?

NICK SUTTON: Da, mi smo u našim istraživanjima došli i do podatka da krava koja ima virus leukemije daje više mlijeka, a ne trebate biti nešto pretjerano inteligentni da povežete količinu mlijeka i profit koji iz toga proizlazi. U SAD-u 60-80% goveda je zaraženo gore navedenim virusom. I da, naravno, odnekud je izišla i nekakva studija koja nas sviju uvjerava da se taj virus ne može prebaciti na drugu vrstu, tj. na čovjeka koji konzumira mlijeko.

KNJIŽEVNOST.ORG: Da ne otkrivamo ništa, ali kraj vašeg romana ne ostavlja previše nade za mijenjanje sistema. Imaju li mali ljudi nade? Pobijede li vizionari? Gdje je istina? 

NICK SUTTON: Teška su to pitanja…zaista… ono što mi smatramo kao moralno ispravno jeste informacija, tj. ta druga strana medalje. Evo, pogledajte tv programe, reklame, nema dana a da se ne pojavi kakva reklama koja govori o neizostavnosti konzumiranja mlijeka ukoliko želimo zdravo živjeti, biti jaki i moći trčati pašnjacima…Šalimo se, no eto mi smo sada prikazali i to drugo mišljenje pa na ljudima je da odluče. Možda bi naša knjiga trebala poslužiti samo kao uvod u neko konkretnije istraživanje, pa zatim i u mijenjanje prehrambrenih navika. I na nas je tako djelovala. Ukratko, svaki pojedinac odlučuje o svojoj sudbini, te iz toga prozilazi nada ili vizionarstvo. A gdje je istina? Na svaku studiju koja negativno govori o mlijeku, mliječni lobi odgovori s desetak plaćenih studija koje zagovaraju konzumiranje mlijeka te reklamama za mliječne proizvode u udarnim terminima.

KNJIŽEVNOST.ORG: Pije li Nick Sutton mlijeko? 

NICK SUTTON: Umjereno i sve manje. Često koristimo rižino mlijeko, nešto manje sojino. Gledajte, teško je promijeniti navike, naravno. Ali, ako na cigaretama može pisati da su štetne, a konzument opet puši, ako ništa, taj konzument je upoznat sa svim negativnostima. Dok, kod mlijeka to nije tako. Uvjeravaju nas da je zdravo, a koliko mi vidimo, daleko je to od zdravog. Bilo bi možda zdravo, a ovo shvatite kao karikiranje, da svatko od nas ima kravu koju bi ako živite u stanu držali na balkonu pa da od nje uzimate svako jutro par litara mlijeka, to bi bilo „zdravo“, naravno, ako izuzmemo onaj bitan segment iz rubrike vjerovali ili ne, tj. da jedna vrsta pije mlijeko druge vrste, te da jedna vrsta odlučuje o životu druge. U biti, na svakom tom tetrapaku mlijeka trebalo bi stajati upozorenje o štetnosti konzumiranja istog. Isto tako, ne bi bilo zgoreg kada bi postojala i deklaracija koja potvrđuje da mlijeko nije tretirano antibioticima i hormonima te da se s kravama etički postupalo pa neka se ljudi odluče što žele, žele li se umjereno trovati, više ili možda nikako, što bi naravno bilo najbolje.

KNJIŽEVNOST.ORG: Da vidimo sad, možemo li rasklimati taj pseudonim, Nick Sutton. Zvuči kao western junak za još uvijek zadimljenim koltom ili privatni detektiv u kišnom mantilu s pripaljenom cigarom. U oba slučaja daje asocijaciju jedan protiv mnogih? Kako je došlo do njega? Kako izgledaju ljudi iza pseudonima?

NICK SUTTON: Gledajte, Nick je Nikica Čerkez, a Sutton je Marko Suton, no mi često volimo reći da je Nick Sutton zapravo simbioza svih naših kvaliteta i mana i da smo zapravo stvorili novog lika, pisca koji nam omogućuje da iskažemo i pokažemo svijetu naš talent i naše ideje kojih imamo napretek. Ovo  je naš roman prvijenac na kojem smo radili dvije duge godine. Prošli smo cijelu jednu školu dok ga napokon nismo objavili,a objavili smo ga u vlastitoj nakladi, uz urednika Veselina Gatala i lektoricu Marinu Bobetić. Uskoro kreće i prijevod romana na engleski jezik i upravo se tu krije ta naša želja da se potpišemo pseudonimom koji nije toliko pseudonim koliko je prilagodba Nikičinog imena i Markovog prezimena na engleski jezik. Mi smo još na početku odlučili da roman pišemo i za strano tržište i s tom mišlju vodiljom došli smo do pseudonima.

KNJIŽEVNOST.ORG: Otkud dvojici autora iz Mostara ideja da pišu ”veganski” roman?

NICK SUTTON: Nick je i sam jedno vrijeme bio vegan, sada je vegetarijanac. Sutton je uvijek htio nešto pisati, pitao se samo što, dok je Nick znao što ali se dvoumio kako. Zbog toga smo tako ubojit duo gdje nema mjesta zavisti ili samoljublju, ovisimo jedan o drugom, odlično se slažemo, a dvije glave su uvijek pametnije od jedne. Tako je i ovaj roman nastao. Prvotno smo imali ono osnovno, početak i kraj, sve ostalo smo morali ubaciti i možemo vam reći da je to jedno iskustvo koje izuzetno cijenimo. Pisali smo ga na više mjesta i u Mostaru i po Europi. Kada bi jedan bio pred odustajanjem, drugi bi imao dovoljno snage za obojicu da nastavimo dalje, a ono što nam je uvijek bilo pred očima jeste vjera u naš roman i svjesnost da roman ima kvalitetu. Isto tako, Mliječni put nije samo prvi veganski roman u svijetu, on u sebi sadrži i putopisni dio, triler, teoriju zavjere, ljubić…

KNJIŽEVNOST.ORG: Da malo saznamo o samim autorima. Kako vam izgleda jedan prosječan dan? Kad pišete? Pogotovo, kako pišete u paru?

NICK SUTTON: Mnogima je nejasno kako možemo pisati kao dvojac, no nama bi bilo nemoguće zamisliti da bi netko od nas mogao pisati sam. Nedavno smo čitali naputke mladom piscu od Danila Kiša gdje je jedan od bitnih naputaka da se pisac ne udružuje ni s kim jer je pisac sam. Možda smo izuzetak koji potvrđuje to pravilo, no mi tako dobro funkcioniramo zajedno i toliko smo uhodani da smo skoro počeli isto razmišljati. Inače naš radni dan što se tiče pisanja izgleda ovako…Napiše se desetak stranica, onda se to iščitava, pronalaze se rupe i ako je moguće to se odmah popravlja.  To je prva ruka. Naime, naše romane pišemo u nekoliko ruka, to vam je zanat kao krečenje, u prvoj ruci izbacimo kostur, ono što smo zamislili, i ta ruka je najteža, na njoj ima najviše posla. Zatim druga ruka je popunjavanje velikih rupa koje se nisu mogle popuniti u prvoj, razni opisi, brušenje dijaloga i tako sve do treće ruke gdje se roman daje na lekturu i tu se prolazi treća i četvrta. Dugotrajan je to proces i definitivno zahtjeva timski rad.

KNJIŽEVNOST.ORG: Kakav je vaš prethodni književni rad? Jeste objavljivali šta do sada?

NICK SUTTON: Dakle ovako, budući da je Nick Sutton naš pseudonim i budući da on u sebi sadržava sve naše vrline i kvalitete, možemo reći da je pohađao tečaj kreativnog pisanja koji se održavao u Škrinji, te da se natjecao na Zagreb Film Festivalu sa jednim sinopsisom scenarija gdje je od 130 pristiglih radova ušao među 30 najboljih radova. Isto tako, iza sebe ima nekoliko priča, jednu dramu i nekoliko pjesama, no definitivno, Nick Sutton se vidi u romanima koji mu dobro idu i u kojima je i pronašao svoj književni izričaj.

KNJIŽEVNOST.ORG: Timskim snagama ste napisali ”Mliječni put”, šta čitate?

NICK SUTTON: Uzori su  nam Robert Ludlum, Jack Higins, Stephen King, James Clavell, u zadnje vrijeme Elizabeth Kostova, neizostavni Stieg Larsson, zatim od naših, a sada nije to zbog toga jer nam je urednik, ali od Vesinih romana se može puno naučiti, pogotovo od „Geta“, tj. „Vuka“, Šalković i njegov roman „Pravi se da ovo nisi vidio“, Ivo Brešan, a trenutno se čita „Na cesti“ od Kerouaca i Patricia Cornwell koja piše odlične romane o forenzičarki Kay Scarpetti. Osim beletristike zanima nas i publicistika, područja istočnjačke filozofije i religije, te antropologija, psihologija, biografije, itd.

KNJIŽEVNOST.ORG: Nastavljate li raditi u tandemu? Namjeravate li pokoriti čitalačke mase principom Butch Cassidy i Sundance Kid?

NICK SUTTON: Naravno, završavamo pisanje drugog romana, malo smo stali zadnjih mjeseci kako smo se zadali oko naše „bebe“, tako tepamo našem prvom romanu. Nick Sutton ide dalje, on je lik za sebe, a budite sigurni da njegovo vrijeme tek dolazi. Okušat će se i u scenarijima, romani su mu svakako sudbina, bit će nešto od njega.E sada, što se tiče vaše aluzije na Cassidy-a i Kida, mi smo za razliku od njih pozitivci, svaka bi nas majka za zeta poželjela.

KNJIŽEVNOST.ORG: Nešto za kraj? Zamislite ovo kao prazan prostor na kraju upitnika u koji se može upisati sve ono što je zapitkivač zaboravio da upita i popunite kako vam duša ište. Pozdravi, želje, napomene…

NICK SUTTON: Možda samo nešto što se tiče pisanja, a to bi bio kao svojevrsni savjet svim mladim ljudima koji žele pisati ali se ne usude početi, a kamoli krenuti dalje. I nas je to na početku mučilo. Prvo i osnovno, a ovo smo izvukli iz neke knjige, samo pisanje stvara pisca, dakle, samo naprijed, ne stidite se iskazati svoje mišljenje kroz romane, priče, pjesme, nemate što za izgubiti, a možete puno toga dobiti. A drugo i podjednako važno, a reći ćemo ga u obliku pripovijesti…tamo nekad nakon Drugog svjetskog rata, premijer Churchill je bio pozvan na predavanje na nekom fakultetu. Skupilo se puno studenata, čekaju što će veliki čovjek i spasitelj Velike Britanije reći, koju će mudrost podijeliti s njima. Stao je tada Churchill na improviziranu pozornicu i šutljivo posmatrao nepregledno mnoštvo. Odužila se šutnja, neizvjesnost među publikom je svaki tren bila sve veća. Iako nestrpljivi, nisu  usuđivali požurivati starog premijera. Zagledao se Churchill u njih i nakon desetak minuta šutnje napokon prozborio. Rekao je samo jednu rečenicu i sišao s pozornice.
Rečenica je bila:
„Nikada, nikada, nikada, nemojte odustati!“