Onaj ko je istinski pisac najmanje razmišlja o tome isplati li mu se raditi to što radi; pdv je drastično unakazio Izdavaštvo i udario po piscima, opšta besparica i kriza recesije po piscima, gdje god se pojavi problem u ovoj državi najlakše ga je ublažiti preko slabašnih leđa umjetnika, ali umjetnost i dalje plovi ovom našom plitkom barom, teško ali plovi i tako će biti i dalje baz obzira na sve krize kojih nama nikada nije falilo. Zanimljivo bi bilo razmisliti o tome čime se u ovoj zemlji isplati baviti: Organizovanim kriminalom, oružjem, švercom, štampanjem novca…čime, izuzev politike da bi čovjek ostao živ? No, političari su tu najmanje krivi, nisu oni sami nikli ko kopriva u kanalu, neko ih je birao i izabrao, i opet će, sve su prilike…
2. Kakva je pozicija i uloga književnika u našem društvu?
– Kraj godine je vrijeme podvlačenja crte, lične i kolektivne. Najveći broj nas reći će da je zadovoljan jer je eto preživio još jednu godinu. Mi preživljavamo, a cilj života je u kvaliteti a ne u pukom preživljavanju, jer i krave na farmama su preživjele, ako su preživjele. Bosna i Hercegovina je lijepa zemlja, za mene najljepša, da nije tako davno bih odselio odavde; no nama je uvijek malo falilo da budemo sretni a nikada to malo nismo imali; danas nam možda fali malo više. Samo ovdje je moguće živjeti po principu: Kad si rahat stavi kamenčić u cipelu da te žulja; ovdje ljudi nisu naučili da se opuste nego su uvijek, i kada im je dobro u očekivanju belaja, jer belaj je prirodno stanje.
Ja sam kao pisac koji se pisanjem bavi najozbiljnije što zna i praktično preživljava od toga, u svojoj opštini već dugi niz godina, 12 da budem precizniji, bez ikakvog angažmana, nezaposlen, javljam se na biro rada i postao sam puki broj, mada se otimam od toga da bilo kome budem samo broj na papiru, ali to moje otimanje je uzaludan posao.
Opšta je ocjena da su vrijednosti poremećene, da živimo u društvu koje jako malo čita, ali nije to čudo jer ljudi jedva preživljavaju i knjiga im je skupa. Pisci su se, zanijemivši pred količinom primitivizma i bezobrazluka prvenstveno političara koji vode ovu zemlju, ali i onih lokalnih koji nerijetko odlučuju o njihovim sudbinama, povukli u vlastite čahure, šute, pišu, jedva da se oglašavaju, a i kada se oglase to ne pije vode i ništa ne riješava.
Kakva u tavom abijentu može biti uloga pisca ili umjetnika uopće, nikakva…
3. Šta bi trebalo promijeniti da se položaj književnika popravi? Šta mislite o inicijativi da se zakonom definira naknada za primanja književnika, odnosno, slobodnih umjetnika na području Tuzlanskog kantona?
– Veliki je broj onih koji su pisci hobisti; pa onda pisaca koji imaju riješeno pitanje egzistencije jer rade negdje i nije ih previše briga da se pitanje slobodnih umjetnika na ovom kantonu adekvatno riješi. Pisci u principu nisu prodorni, ne znaju se, očito, izboriti za svoje mjesto u društvu, ništa mimo onoga što im pripada i čekaju da se neko drugi izbori za njih i njihova prava, a drugi se brinu i bore za sebe. Nema potrebe da se izmišlja topla voda, tretman pisaca najbolje i najkvalitetnije će se riješiti usvajanjem zakona o slobodnim umjetnicima; ako ne znamo kako onda je najbolje vidjeti kako su to uradili drugi. Na Skupštini Društva pisaca BiH koja je nedavno održana apelirala se na Predsjedništvo BiH i Parlamentarnu skupštinu BiH da konačno riješe pitanja i iznađu način izdvajanja potrebnih sredstava za mjesečne naknade najistaknutijim bh. književnim stvarateljiima, koji su, kulturno dobro naše suvremenosti, ali već sad, i dio baštine svih naroda koji žive u BiH. Zar nije sramota da pisci sa međunarodnim priznanjima za svoj rad moraju prodavati svoje knjige po kafanama i od toga preživljavati. Na državnom i na nivou kantona bi se moralo, a u okviru zakona o slobodnim umjetnicima definirati to pitanje i donijeti adekvatno riješenje. Pisaca nema u upravnim odborima, u komisijama, po školama, nema ih tamo gdje bi po svemu trebali i morali biti… To je pitanje o kojem bi se moglo puno govoriti, ali pisci nisu ti koji, izuzev apela i prijedloga mogu donijeti konačnu odluku; to je ipak na ljudima koji su u vlasti.
4. Šta bi ovakvo rješenje donijelo Vama lično?
– Nisam siguran kakvo bi to bilo rješenje, šta bi u njemu tačno stajalo, kako bi se definisale određene stavke za pisce koji žive od svoga rada… Nacrt tog zakona ne bi se trebao ni smio praviti bez nekoga iz branše, bez pisaca. U nacrtu bi se definisale određene stavke, da se ne dogode propusti kao što je to bilo u sarajevskom kantonu i brojna druga pitanja…
Najsretniji bi bio kada bi mogao živjeti od onoga što radim ne razmišljajući o tome hoću li sutra imati za ručak, kafu i cigare, no s razlogom sumnjam da se to može desiti
5. Kako ocjenjujete rad Društva pisaca BiH i Društva pisaca Tuzlanskog kantona. Koliko aktivnosti ovih organizacija podržavaju književnost i književnike?
– O Društvu pisaca BiH ne mogu nešto specijalno reći jer je drugačiji pogled sa ove udaljenosti i jer nisam upućen u detaljni rad društva. Skupština, koja se održi jednom godišnje nije dovoljno da bih mogao ocjenjivati nečiji rad. No, Društvo pisaca BiH ništa, ili malo toga samo može riješiti, ono je, zajedno sa svima nama upućeno na vlast, na onoga ko drži novčanik, i izuzev apela, prijedloga, dopisa, kukanja, traženja novca, malo toga se može uraditi.
Sa druge strane, pored matičnog Društva, maltene svaki kanton ima svoje, lokalno Društvo, pa i naš. To Društvo (kantonalno) je osnovano sa ciljem, mada ja nisam siguran u kojoj mjeri je taj cilj ispunjen ili se ispunjava. Ne možete vječito čekati na druge da se brinu o vama a vi ništa ne raditi, ili ako i radite radite malo toga. Nije dovoljno sastati se jednom ili dva puta godišnje, jer ni jedan problem neće se sam rješiti. Sa druge strane, opet se vraćamo na isto, a to je upućenost na vlast, apelovanje, žalbe, molbe, konkursi, traženje novca… Ljudi se bave svojim poslovima i to im je sporedna djelatnost za koju nemaju vremena, dok je to nekome drugome ispred svega. Koliko opravdano možemo biti nezadovoljni, toliko smo i mi, kao pisci pasivni u rješavanju vlastitih problema. Vraćamo se dakle na priču koju smo već ispričali…
6. Kako ocjenjujete proteklu godinu u pogledu izdavaštva i koliko je bila plodna u BiH na literarnom planu?
– Izdavači su posebna priča. Vječito je prisutan taj odnos nezadovoljstva među izdavačima i piscima, dakle, onima koji su jedni na druge upućeni i koji ne mogu jedni bez drugih. Izdavači koji se ozbiljno bave svojim poslom odmah se prepoznaju, vidi se to po tretmanu autora, knjige, pristupačnoj cijeni, reklami. Vi danas na svakom kiosku, po dosta pristupačnoj cijeni možete kupiti knjigu čiji izdavač je VBZ Zagreb. Nekome iz Hrvatske se isplati da svoje knjige šalje na kioske u BiH a našim izdavačima je to uzaludan posao jer se, po njihovom, knjige ne prodaju. Pored teške situacije, izdavači nisu omogućili BH knjigama i autorima ni adekvatnu reklamu, ni povoljnu cijenu njihovih knjiga, a o honorarima ne vrijedi ni govoriti. Sve je to palo na dno. Izdavače je pdv gotovo zatvorio, sveo ih na minimum, na to da jedva preživljavaju, pa se izdavači, s razlogom, sa dosta opreza odlučuju na štampanje novih knjiga domaćih pisaca. Ljudi, sa jedne strane uistinu malo čitaju, a među tim što čitaju je veliki broj onih koji radije čitaju strane pisce nego domaće; a i tu im, da budem iskren ne mogu previše zamjeriti, jer je, brate mili ispod svakog kamena moguće pronaći po troje onih koji sebe zovu piscem, a ono što pišu, to ni pas s maslom ne bi pojeo.
Sa druge strane u BiH žive i pišu uistinu ozbiljni i dobri pisci, na čije knjige vrijedi potrošiti nekoliko sati života i istinski uživati u njima. Kada bi se našim knjigama i našim piscima (onim pravim) dao isti ili sličan tretman kao, recimo knjigama Dena Brauna ili Paula Koelja, ili pak Pola Ostera, recimo, budite sigurni da bi i one preplavile svjet, bile prevedene na pregršt drugih jezika i doživjele više izdanja. Ovako, mi smo mala zemlja, mali jezik, i našu kuknjavu ne čuje niko izuzev nas.
7. Da li se uskoro očekuje izlazak iz štampe nekog Vašeg novog djela? Na čemu trenutno radite?
– U završnoj fazi je roman koji nosi radni naslov Ćopak vodoravno i to je, ukoliko sve bude u redu, knjiga koja će biti završena tokom naredne godine. Prevode se neki moje pripovijetke i priče na francuski i njemački jezik. Već izvjesno vrijeme pišem komentare i kolumne, angažirane tekstove o našoj sumornoj stvarnosti sa živim pričama o živim ljudima i tog materijala se nakupilo dovoljno za knjigu; nisam siguran šta će biti s tim ali i to stoji kao opcija za narednu godinu.
Žao mi je što u ovaj razgovor nismo unijeli malo više optimizma, ali eto, stalni pritisak i težak život naveo nas je na teške teme, ali je razumno očekivati bolje dane za Bosnu i Hercegovinu, sve njene stanovnike pa i knjigu i pisce. Nadati se da će pozitivna energija i pametni ljudi kojih ne nedostaje pobijediti i da će ova zemlja krenuti naprijed; da će pisci dobiti mjesto koje zaslužuju jer umjetnost i sport su naš najkvalitetniji izvozni materijal koji s ponosom možemo pokazati bilo gdje u svijetu.
Razgovarao: Hazim Karić, TL
