——–

Ljubav

Napisala je da
nije mogla doći
i da joj je uistinu žao,
te da je plakala cijele noći.
Napisah

V-O-L-I –M-  T-E

sedam slova u sedam sms poruka.
A ona da uvijek plače kad ima pms
i da, i ona, misli da voli mene.

——–

Majstor

Tresla se zemlja.
Radnici poskakaše na ledinu.
Stadoh u okvir štoka vrata kao slika
u ram, zna se da su oni najtvrđi i najčvršći.
Tresla se i tresla, nije bilo moje da se
pravim pametan te i ja sletjeh za njima.
Znam da pričaju meni iza
leđa da sam sačuvao živu glavu
u zadnji tren jer u svoj štok
nisam vjerovao, iako se nije srušio,
veliko  sam govno pojeo.

——–

Breskurac

(Zili Žetica rođenoj Kukuruzović)                    

Temelji su iskopani preplitko,
nisi dobro izvukao fuge.
Breskurac!
Trebaš zidove bolje izravnati,
ne smiješ praviti kuću u krugu
dvijestotine metara od oraha.
Breskurac! – uvijek je bio
odgovor samoukog
graditelja svog doma.
Nije dobro otvore okrećati prema
sjeveru, kuća će ti se sama urušiti,
Breskurac!
kuću napravi i
stoji uspravno već,  dovoljno godina.

——–

Košarkaš

One godine kad Pop 84 osvoji titulu
Evropskih šampiona.
Asim K.
prvi put pođe put bijelog svijeta.
U splitskoj luci
kad djeca vidješe gorostasa od 2.13
u mornarskoj uniformi
počeše se sapštavati: Dino Rađa?
Kad sašaptavanje  postade
glasno skandiranje prepune
dvorane, na  utakmici
Nation  Basket American Legue,
reče gledajući u sniježni ekran:
Jedina razlika između mene i njega jest
što je njemu najbliži koš bio udaljen dvadeset metara
a  meni, meni dvadeset godina.

——–

Patriota

Gazdarica, supruga vojnog lica,
u žurbi ga je zaboravila,
ali je svoje dijete  naučila
jesti samo hljeb iz pekare, salamu i meso.
Ubrzo nas je zavolio
jer ko će u ratu crnog mačka usvojiti.
Prilagodio se meniju
ponedeljkom hljeb od pivskog  ječma
utorkom podimljena,
ali dobro isprana riža,
srijedom svježe zelje,
četvrtkom svježe zelje,
petkom ništa nismo jeli i Petko smo ga nazvali,
subotom hljeb od pivskog ječma
nedeljom ništa masno, to jest uvijek svježe zelje.
Zdravo se hranio tih dana
dok u susjedstvo nije doselila vojna kantina
po dužnosti nas  je napustio,
svojoj zemlji na raspologanje je stavio
jedan od brojnih mačijih života.

——–

Vrijeme

Dežurni učenik
trećeg razreda
gleda u zidni čas
i neće da zvoni za
kraj časa
čeka da velika
dođe na pet
učiteljica i direktor
ga ubjeđuju da im
preda zvono ili da zvoni
jer vrijeme nije stalo
samo se velika umorila
jer se baterija istrošila.

——–

Postmodernistička

( Edimu Š. ličnom kritičaru)

Da li su se zvijezde
odšetale sa neba i
skrile se u
neznana prostranstva?,
ako jesu napokon ćemo
se posvetiti sebi
i  prestati tražiti
odgovore u njima!
Previše krivce im  je pripisano
da bi se vratile na mjesto zločina.
Da li su se zvijezde odšetale sa neba?

Ili da provjerim, možda,
su  noćas  samo roletne  spuštene…

——–

Sin

Sunce se smjesti na pola neba,
a ezan probuši podnevnu tišinu.
Ispod murve hadžija postavi
trupce a hadžinica iznese
na travu džezvu kahve.
Njih dvoje saberu se i popuše
jednu cigaru poslije prvog,
a drugu poslije zadnjeg fildžana.
I tako svaki dan do u ranu zimu
čekaju ga
do podne
jer on zna kad se kahva pije
a zatim
hadžinica opere svoj i hadžijin
fildžan na avlijskoj česmi a
treći čist vrati u vetrinu evo
već petnaestu godinu.

——–

Kišobran

Kod tinejdžera
devedesetih godina
bili su popularni
mali crni džepni kišobrani,
poput  onog  danas
polomljenog  na cesti.
I gledajući ga,  sjetih se do
kože mokrih pantala i
Velikog
Crvenog
Kišobrana
koji je više nalikovao na suncobran,
ali bi kako treba štitio od kiše
da ga na pljusku nisam sapinjao
stotinu metara prije
ulaska u školu crnih kišobrana

——–

Ateista

Posađena tik do ulice
preblizu asfaltiranom putu,
ili kažu nekada na mjestu septičke jame
bili su neki od mogućih razloga
što nije rađala kruška Petrovka.
Ali početkom rata kako kažemo mi što vjerujemo
ako bog nešto oduzme na neki način i vrati.
Ne bi brašna, ali Petrovača bi
ne bi soli jer  petrovače ne treba soliti
ne bi šećera jer su  petrovače dovoljno slatke,
ne bi ni pitke vode,
Petrovače jedosmo neoprane
jer prali smo jedino mrtve.

——–

Majstor za smrt

Kiša je padala kao iz kabla
i mnogo puta do tada jest, ništa novo,
šuteći sam osjećao vrijeme, dok
je pravilno  zagrtao zemlju,
Majstor Za Smrt.
Hodža ga požuri:
Blato, mokro, ne misli prestajat
danas ko u inat može li to malo brže!?
da uradimo  kako Bog zapovijeda hodža.
Čovjek možda ima dva života je li tako?
Jest!
Vidiš,
ali  jednom  umire.

——–

Mati

umjesto, da ode do prodavnice
i kupi rizle  posljednje grame
duhana motala je u decembru.
Pucketanje zadnjeg lista kućnog kalendara
te prigušeni hihot desetogodišnje sestre
nadglasa detonacija stodvadesetice
u podrumu zgrade Ante Zuanića
na broju osamnaest.
Vrijeme nestade u tebi,
a  ne ti u njemu- reče joj, moj otac,
njen muž, preobraćeni antipušač.

——–

Kontekst i tekst

Kontekst:

za njeg kažu da je tri puta išao na hadž
i  da pantalone kupuje jedino onda kada se stare
poderu na koljenima.
Onaj drugi nikada nije bio na hadžu, ali je išao u Banju Vrućicu,
ima bolesna koljena.
Kažu, drugi za njega, da je sa pola para učestovao u izgradnji
naše bogomolje, a da nikad nije rekao da jest.

Tekst:

Rekoše da su ukradene pare za izgradnuju puta.
Šta te čudi za vrijeme rata prodavali su humanitarnu pomoć.
Kako se Boga ne boje?
Bojali bi ga se da je Tito živ.

——–

Adnan Žetica, rođen 1980 godine u Mostaru, radi kao profesor bosanskog jezika i književnosti, dobitnik Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora sa prostora bivše Jugoslavije za 2008 godinu, dobitnik mnogih poetskih priznanja od kojih se izdvajaju Ulaznica 2008,Zrenjanin, Vojvodina.Nagrada univerzitetskih profesora na svjetskom festivalu mladih Castelo di Duino, Trst, Italija. Objavljivao u  zbornicima radova i književnim časopisima. U septembru 2009  pod pokroviteljstvom Ratkovićevih večeri poezije objavio poetski prvijenac: „ Ljudi poslovice.“Pozija prevedena na italijanski, engleski i slovenski jezik.