Jesu li striktne odrednice žanra teret ili prednost SF književnosti?
Ja ih ne smatram teretom jer postoje s razlogom. Kad se govori o znanstvenoj fantastici, govori se o žanru koji barem jednim dijelom ima uporište u stvarnoj postojećoj ili teorijskoj znanosti i ne vrijedi mišljenje da je to SF pa se može pisati o bilo čemu. Ako se nećemo pridržavati tih pravila, onda jednostavno nema smisla pisati znanstvenu fantastiku.
Tko je zaslužan za marginalizaciju SF književnosti? Snobovski kritičari ili SF franšize koje odvraćaju pozornost od kvalitetnog SF-a?
Vjerojatno si je SF sam kriv jer je počeo kao trivijalna književnost, a u mnogim slučajevima i ostao. Ali to je i stvar žanrovske oznake. Ne vjerujem da su krimići ili ljubići u nešto boljem položaju od SF-a. Krivi su malo i književni elitisti koji odmah dignu nos kad čuju SF. Kao i sami esefičari koji su se zatvorili u svoja geta i uglavnom ih ne zanima što se zbiva vani. I poneki pisci koji sasvim očito pišu SF, ali strahuju od te oznake kao od vraga. Najbolje bi bilo kad žanrovske podjele ne bi postojale, no prema kojem bi kriteriju onda knjižari slagali knjige na svoje police?
Hrvatska SF i fantasy scena prilično je jaka. Koja bi periodička izdanja i biblioteke preporučila? Koje pisce i spisateljice početnici nikako ne bi smjeli zaobići?
Od periodike bih definitivno preporučila časopis Ubiq jer mislim da tamo objavljuju trenutno najjači autori u Hrvatskoj. Osim toga, Ubiq se trudi objavljivati priče u širem rasponu definicije SF-a uz strogu kontrolu kvalitete sadržaja, pa će se tamo naći proza koja – odgovorno tvrdim – može zadovoljiti i najprofinjenije čitatelje. Od ostalog mogu samo vrlo pristrano preporučiti SFerinu biblioteku autorskih zbirki, zaključenu s antologijom Ad astra, te SFeraKonske zbirke priča, gdje će esefičar-početnik pronaći vrlo šaroliko društvo koje piše priče raznolikih stilova, tema i podžanrova, dakle SF za svačiji ukus.
Od pisaca koji se nikako ne bi smjeli zaobići, na prvo mjesto bih stavila Darka Macana, on je kanon za hrvatski SF, ostale mogu preporučiti samo prema vlastitom ukusu: Goran Konvični i Danijel Bogdanović pišu meni vrlo dragi tzv. ćaknuti SF, Dario Rukavina me svaki put oduševi svojim stilom i maštom, Tatjana Jambrišak i Milena Benini omiljene su mi autorice, David Kelečić, Sanja Tenjer i Ivana D. Horvatinčić mlade su nade koje ne smijemo zaobići. Od ‘starije’ garde tu su Raos, Žiljak, Perković.
Kako se hrvatski SF&F fanovi odnose prema domaćoj žanrovskoj produkciji?
Interna je fora da domaće autore SF&F-a čitaju samo drugi domaći autori, no bojim se da to nije daleko od istine. Šira SF publika ako i čita, čita uglavnom strane autore, a domaćih se kloni. Nepravedno, naravno (reče ona objektivno).
Napravila si prvi korak ka sustavnijoj promociji hrvatskog SF-a u svijetu. Što je CroSF? Kolike su šanse hrvatskih autora za uspjeh na međunarodnom (poglavito američkom) tržištu?
Nekakva proto-ideja postojala je još otkako sam preuzela urednikovanje NOSF-om 2006. godine, kad sam uz brojeve NOSF magazina odlučila objavljivati i ‘podlistak’ na engleskom jeziku kojim bih promovirala domaće autore. S vremenom je porasla količina prevedenog hrvatskog SF-a pa se rodila potreba da se sve to objedini na jednome mjestu. Najlakše je bilo pokrenuti blog i tamo strpati sve linkove. Teži je dio sad to održavati, pisati vijesti, promovirati, dogovarati daljnje prijevode … Za sve to treba vremena i volje, a uz posao i razne hobije kojima se bavim, bojim se da je vremena vrlo malo, postoji samo volja.
