Treba reći da se ova knjiga distancira od bilo kakvog pokušaja „rasvjetljavanja historije“, ona se bavi upravo onim čime se historija ne bavi: ljudima i njihovim sudbinama. Priča je to o čovjeku ili o onom što je od njega ostalo nakon što mu je, da parafraziram jedan Sidranov stih, rat uzeo i kuću i dušu.
Kako vidiš ovo vrijeme u kojem živimo?
Neću izmisliti toplu vodu ako kažem da živimo u jako teškim vremenima. Sam život je danas jedna grčevita, konstantna, iscrpljujuća borba za ogrizak hljeba, ma koliko to nekom zvučalo strašno i hiperbolično. Dopustit ćete mi da budem malo subjektivan i kažem kako mi je u svom ovom haosu najžalije generacije kojoj pripadam. Nakon svega onoga kroz šta smo prošli početkom devedesetih, kada su nas iz školskih klupa gurnuli u rovove, u grobove, i nakon što je pod ruinama Srebrenica, Mostara i Vukovara, zauvijek ostala jedna krvava, neodživljena mladost, već više od petnaest godina traje to naše bezidejno koprcanje u blatu jednog nakaradnog političkog kompromisa, tiha i bespoštedna borba za opstanak, za goli život. Padne mi često na pamet ona Ničeova teorija o vječitom vraćanju pa se zapitam da li bi čovjek zaista sve ovo mogao izdržati ako mu se ponovo dogodi.
Kad bi te neko pitao ‘Ko je Elvedin Nezirović’, kako bi izgledao tvoj odgovor?
Elvedin Nezirović je otac dva prelijepa djeteta, Lejle i Sare. Sve ostalo je manje važno.
Kad si počeo da pišeš?
Kako banalno i kako teško pitanje! Zaista ne znam… Težnja da se život posmatra kao knjiga ili književna građa, javila se u ratu. Sve je to nekako produkt raznoraznih okolnosti, mada, naravno, u životu ne postoje slučajnosti. Istina, pokušaje da se „literarno izrazim“, nazovimo to tako, imao sam još u osnovnoj školi, ali je sve redovno ostajalo samo na pokušajima. Ipak, ono čime se ponosim je zapravo činjenica da sam još od tih osnovnoškolskih dana sačuvao naviku da čitam. Ni u ratu, kada je to bilo najteže, nisam prestao čitati. I danas, uprkos svim obavezama, uspijevam zadržati nekakav čitalački prosjek od dvije knjige mjesečno. Za nekog s toliko obaveza, mislim da je to solidno. Sve u svemu, recimo da se držim one Kantove: „Čitanje dobre knige korisno je po zdravlje kao i tjelesno vježbanje“.
Šta te čini sretnim?
Za mene, porodica je izvor čovjekove sreće. Mislim da kada čovjek ima čvrstu i stabilnu porodicu, sve ostalo se lakše podnosi. Naravno, na vrhu te ljestvice, odmah iza porodice, stavio bih i prijateljstvo.
Koliko si vezan za grad u kojem živiš?
Mostar je grad u kojem sam rođen i iz kojeg se nikada nisam selio, mada je, priznajem, bilo perioda u ratu ali i nakon rata kada sam to želio. Nedavno sam u jednom kafiću nabasao na starog druga koji već godinama živi u Arizoni, SAD. Otišao je tamo netom nakon rata i lijepo se snašao: kupio stan, kola, oženio se, jednom riječju, sredio život. Njegova priča je, u stvari, stereotipna priča o bosanskom emigrantu, o čovjeku koji, lutajući bepućima Zemlje, u vječitoj potrazi za materijalnim i tim stalnim seobama u zemlju iz koje potiče, postaje neka vrst recentnog nomada, lokalna metafora sofisticiranog beskućnika – čovjeka, koji, živeći na raskrsnici svjetova, raščerečen između materijalne udobnosti i onog izvornog, folklornog u sebi, ostaje zauvijek tu, na vjetrometini vremena: na vječitom i ničijem nigdje. Susret s njim pomogao mi je da shvatim kako bi bilo vrlo lako spakovati kofere i otići iz ovog nesretnog, pocijepanog grada, ali s druge strane ovaj se grad vjerovatno nikada ne bi iselio iz mene. On je središte nekog mog unutarnjeg univerzuma, mjesto bez kojeg život ni na jednom pedlju zemaljske kugle, ma kako bio egzistencijalno ugodan, vjerovatno ne bi imao svrsishodnijeg smisla.
Šta očekuješ od budućnosti?
Zdravlja i knjiga.
——
Šta si do sada objavio?
Do sada sam objavio dvije knjge poezije. Prva, „Bezdan“, izašla je 2002. godine u izdanju Edicije rondo, kod rahmetli Alije Kebe. „Zvijer iz hotelske sobe“ je izašla u novembru prošle godine, u izdanju beogradskog Libera. U ovogodišnjem izdanju „Godišnjaka“, Književnih susreta Zija Dizdarević u Fojnici izaći će i moja priča „Svijeća za Alfonsa Berbera“ koja je na prošlogodišnjem konkursu ove manifestacije bila jedna od tri nagrađene. Zauzela je 3. mjesto.
——
(Knjizevnost.org)
