Ipak, ugledna srpska esejistkinja konstatuje kako takva Ratkovićeva književna sudbina, koja ga je zadesila u Beogradu, gdje je proveo veći dio života, a u vrijeme kada se njega počinju mnogo više „sjećati“ u Crnoj Gori, gdje su mu otkrivani i do tada skoro nepoznati radovi, nije pravedna. Jer je, kako konstatuje, Ratković „obilježio razdoblje između dva rata, a koje je obilježilo 20 stoljeće“ srpske književnosti, te da je upravo on „jedan od onih bez kojih se ono ne može razumjeti“. Uz to, sa sigurnošću zaključuje da se „njegov glas još čuje“…

Robusni liričar

Asocijativno bi za crnogorske prilike bilo i pitanje: ko to bješe Miroslav Đurović (1938-1990), alijas Ovidije sa Ibra? Baš zato što se (i) njegova pjesnička i stvaralačka sudbina umnogome poklapa sa Ratkovićevom, onako kako ju je vidjela njegova savremenica.

Đuroviću se u fizičkom smislu ne bi moglo „rugati“ kao što Velmarova to čini Ratkoviću. Robustan, najbolji kamena s ramena, uvijek razbarušen, bio je i ekspresivnija i dinamičnija ličnost. Kao takvog, pamte ga podjednako i poetske tribine i kafanski ambijenti – od Rožaja, Andrijevice, Podgorice i Beograda, pa do Moskve i udaljenih sela Gruzije. Ali, dio sopstvene (nemirne) životne i pjesničke sudbine i sam je poistovjećivao baš sa Ratkovićevom. Iskazao je to i u jednoj pjesmi direktno mu posvećenoj, u kojoj nostalgično doživljava Ratkovićevo „ulivanje u oči tuđih žena“, (kao što se i njegov zavičajni Lim uliva u „tuđa mora“) ali je, uprkos tome, neprestano nad njegovim vodama (kao što je tako i sam Đurović doživljao svoj rodni Ibar). Osluškivao je, sjetno i elegično, kako je nad Limom „otkucavala ponoć“ ovog bjelopoljskog i sandžačkog Prometeja.

Mnogo više sudbina je počela da ih liči nakon što su fizički nestali. Poput Ratkovića u Beogradu (i u srpskoj književnosti), i Đurović je takođe za kratko vrijeme (osim u svom užem zavičaju), umnogome zaboravljen. Iako je i kao pjesnik velike snage i inspiracije, putopisac, te autoritativni antologičar, esejista i naučnik (upravo pred smrt je odbranio prvi doktorat o poeziji Radovana Zogovića, poslije Njegoša svakako najznačajnijeg crnogorskog pjesnika) ne manje važna figura novije crnogorske književnosti, nego što je to bio Ratković u svom vremenu. Đurović je ostvario djelo koje je nezaobilazno ne samo za analize crnogorskih književnih tokova (ne)dalekih osamdestih i devedesetih godina prošlog vijeka, nego i za vrednovanje njene cjeline.

Miroslav Đurović se, ipak, najuspješnije ostvario u poeziji i putopisnoj prozi koja je objedinjena u knjizi Sunce nije isto (Pobjeda, Titograd.1976). Ona je višestrano značajna. Najprije, njegov putopisni lirsko-poetski i intimističko-meditativni doživljaj, „dopunjen“ esejističkim „komentarom“, prevazilazi šturo opisani doživljaj nepoznatog svijeta, posebno onaj kakav nudi televizijska slika ili razne monografije, prospekti, prigodni toponomastički vodiči kroz pojedine krajeve, školski udžbenici ili zvanične biografije. Zapravo, taj putopis, lišen dnevno-hroničarskog doživljaja, bilježenja susreta, faktografske ogoljenosti i te vrste dokumentarnosti kakva karakteriše mnoga djela ove vrste, mnogo više je zamimljiv zato što je, u traganju za sudbinama svjetskih pjesnika, upravo u njemu Đurović umnogome iskazao neke opšte istine o smislu trajanja i postojanja. Uz to, u njemu je predskazao i sopstvenu sudbinu.

Na početku knjige, a negdje s kraja puta po prostranstvima Gruzije, Đurović poručuje da „život treba mjeriti novim rijekama“, te da to znači „uvijek biti drugačiji i ponovo mlad“, čime objašnjava zanosno hodočašće zavičajima poznatih pjesnika, slikara, muzičara, arhitekata i drugih stvaralaca iz dalekih i manje poznatih zemalja.Naš pisac se najviše zanima za rijetke detalje iz života pjesnika i drugih stvaralaca, kao i za njihove saputnike i prijatelje. Prošlost pojedinih krajeva i gradova u svojim imaginacijama obilježava življenjem pjesnika u njima – njihovim rađanjima, dolascima, smrtima i mjestima vječnih počinaka. Oni su „znamenja“ kojima su naznačeni svi tamošnji vremenski prostori, prošlost i sadašnjost i sva godišnja doba. Takvo nadahnuće, toplim i ekspresivnim kazivanjem, završava konstatacijom da su se pjesnici „rađali kao rijeke, u visinama, a odronjavali u nizine, u košmar trajanja“ i smrt „birali prema sebi“.

Đurovićevo originalno putopisno traganje, predstavljeno u knjizi Sunce nije isto, počinje u Krakovu, gdje autor otkriva detalje iz života Juliuša Slovackog i Adama Mickijeviča, dva najveća poljska romantičarska pjesnika. Potom, zalazi u dramatiku Marine Cvetajeve i njene intimističke naklonosti prema Napoleonu, Hajneu, Bloku, Pasternaku i Majakovskom. Impresivna mu je i putopisna „posjeta“ Novodjevičjem groblju i vječnim kućama i bistama Gogolja, Čehova i Majakovskog, kao i uzbuđenje pri susretu s Vagnijkovskim grobljem na kojem je „gnijezdo svio“ Sergej Jesenjin. Kao i susret s izvjesnim fanatikom Senjockim koji živi u znaku stalnog imitiranja i sjećanja na Jesenjina. Ili, osjećanje o ništavnosti života i veličine smrti pri ulasku u sobu br.5, na drugom spratu hotela Angleter u kojem je Jesenjin jedne, i dalje pod velom obavijene decembarske noći, „opaljen“ alkoholom i burnim ljubavima, otišao u smrtni san i – legendu. Sa uzbudjenjem piše o saznanju da se na visoki Ararat peo i Gorki, te da su ga prosjaci u Odesi doživljavali kao božanstvo, govoreći: “Udijelite radi Gorkog“.

Ne manje su zanimljive i zabilješke o drugim, manje poznatim, ali u svom vremenu veoma priznatim stvaraocima ili o poznatim ljudima koji su pohodili daleke azijske krajeve. Kao o ljubavi slavnog vojskovođe Aleksandra Makedonskog sa djevojkom Roksan, u dalekom Samarkandu, grobovima starih Slovena i drevnim istočnjačkim legendama koje autora navode na meditacije o korijenima mržnje i na traženje smisla rađanja i življenja. Tu su i razni podaci i slike duha ljudi i krajeva, kazivanja o prošlosti gradova, ili o zanimljivim minijaturama njihove arhitekture i njihovim autorima.

Četiri priloga se izdvajaju upečatljivošću kazivanja, nadahnutošću, poetsko-esejističkim meditacijama i ljepotom (putopisnog) stila: o životu, smrti i poeziji Jesenjina, Cvetajeve, Majakovskog i, posebno, Pasternaka.Ali, veoma je impresivan i „podtekst“ cjeline knjige: Đurović putuje i impresioniran je onim što u svijetu vidi i preživljava, a istovremeno je (meditacijom) stalno u zavičaju. Bezbroj puta se divio Majakovskom što ga nije u potpunosti zarobio Pariz, već se stalno podsjećao da postoji „zemlja Rusija i Moskva“.

Kob „ždrala u magli“ i smrt u Agleteru

Đurović je bio veliki putnik pa je razumljivo što mu je i poezija u značajnom dijelu takođe „putopisna“, bilo da je inspirisana Crnom Gorom ili daljinama. U pjesmi Novodjevičje „dopunjuje“ prozni zapis o tom čuvenom vječnom staništu uglednih ruskih poeta: „Čim mrkne Gogolj i Čehov / na putu u čudnu Jaltu / Fadejevu svrate / Da im čita Mladu gardu // Majakovskom bez četrdeset / Dojadilo biti mlad / na Prečistenku naveče / Odlazi na bilijar // Došljak Ilja Erenburg / za koga još ne znaju / Priča o Mandeljštamu / I da Marina lovi na kami // Pjesnik Jurij Olješa / Čeka Šklovskog / da na vikend / Pođu u Jasnu // Prima ih kosmati Tolstoj / Sam šuma i naraštaj / Uveče se vrate majkama i sestrama…“

I zbirka Medvjed u Berlinu (Obod, Cetinje, 1976) inspirisana je doživljajima sa putovavnja. U uvodnoj pjesmi Putnik, zapisanoj u Tbilisiju, o svojim nemirima kaže: „Gradova osvojih bezbroj / Grad jedan da nađem / Ognjište da zaognjim // Svih hiljadu gora / Nesavitka / Ištući jednu goru / Svuda uzimah više / I dvaput plaćah sobom / Za sebe i za njih“. Takođe, slijede stihovi podstaknuti znamenitostima Rima, Napulja, Moskve, Sofije, Atine, Berlina, ljepotama Kaprija, Sibira i Bajkala,te besokonačnim prostranstvima stepa i tajgi.

Sudbina je htjela da i naš pjesnik, koji je bio posebno opčinjen Moskvom, Rusijom i ruskim poetama, čije je grobove često obilazio, neočekivano (početkom juna,1990) premine u istom hotelu u kome je smrt zadesila i Jesenjina. Čini se kao da je to predosjećao. Jer, kada je u putopisnim i poetskim „susretima“ sa pjesničkom sabraćom tražio korijene čovjekovih bitisanja i krajnje ishodište, došao je i do ovakvog saznanja: „Pjesnici se mrtvi vraćaju u svoj zavičaj. Najljepše ledine u zavičaju, pod voćnjacima, brezama i oskorušama, rezervisane su za njihove grobove“. U pjesmi Putovanje, objavljenoj dvadesetak godina ranije, nastaloj u Atini, takođe predskazuje i sopstveni životni ishod: “Ako se jednom / S puta ne vratim / Pitajte stihove moje / Kud sam nestao“. U završnoj pjesmi Ovidijeva smrt, u zbirci Oivdije sa Ibra (Grafički zavod, Titograd, 1972) takođe predviđa kraj sopstvene životne staze „negdje u omami zaleđenog Kavkaza“. Između njegove rodne Grižice i tih predjela su „opisi“ vječnog „Ovidijevog lutanja“ po daljinama, u kojima je pjesnik vazda stranac. Ali, zanesenjački kaže i kako su Kavkaz i Kom u njemu „dva božja cvijeta“ između kojih kao „sjeverni ždral u magli luta“. Istovremeno i tamo predosjeća da ga smrt neće stići u zavičaju, u „maloj i kudravoj Crnoj Gori“ koja „o jednom trošku ljubi i uzima“.

Još slikovitije je, i veoma toplo, Đurovićevu životnu i pjesničku („putničku“) omamu prikazao njegov prijatelj Dušan Kostić, u pjesmi Epitaf u Grižici (to je Đurovićevo rodno selo, u kome je i sahranjen), a koja glasi: „Ovdje leži čudan brat, pjesnik naš, delija naš / Miroslav, po imenu. Đurović. Većeg neprijatelja nije imao / do samog sebe; / sve je činio da se u komade raspe / da istoči iz svoga jezera dobro svoje / kojeg je pronoso, zataškivao / srljajući u ljubav / alkohol / u ekspanziju. / U stvari, plakala je njegova izgrebena duša / tražeći po drumovima smirenja, istrajnost, dugu. / Vjerovao je poeziji i poezija mu je bila sve. / Iz njega je grmio dinamit i kad je / saopštavao najnježniju riječ. / Takav je bio. / Od čega se branio, za čim koračao, lomio / dok mu je u mislima nastajala smrt i smrt i smrt / upetljavana malo po malo u stihove, u knjige? / Stalno se obračunavao sa sobom samim / prepirao, oturao, istjerivao pravdu i netužan grabio iz ljubavi u ljubav / dolazeći otud u ranama i gorak / bez mira Miroslav“.

Da: Miroslav Đurović, za relativno kratkog života ostavio je plodno djelo. Lični život mu je bio još dinamičniji. Protekao je brzinom (ne)obične i svojevrsne boemsko-pjesničke svjetlosti.

Miroslav Đurović:

OVIDIJEVA SMRT

Umrijeti tako bez žene i sina

s grlom punim riječi koje tako iskazah

uz nemuštu tugu pijanih delfina

i omamni zefir sleđenog Kavkaza

Pun zemaljske vatre i kosmičke studi

bez suza bližnjih koje htio ne bih

za nesrećni susret nekih novih ljudi

umrijeti svakom dalek bez sebi

Ne za laži biste već za dom daljine

luđi od ljubavi no pun bola

s jednim srcem za dvije domovine

za ljudsku sudbinu ukletog đavola.

(Branko Jokić – pobjeda.co.me)