NN: Kažete da će Vam biti teško ponijeti “Stećak”. Zašto? Šta Vam znači ovo prizanje s obzirom na to da je književnoj javnosti već poznato da mnogo ne držite do nagrada?

GUDELJ: Znači mi mnogo, posebno zato što dolazi od najstarije kulturne manifestacije u zemljama bivše Jugoslavije – “Sarajevskih dana poezije”, koji će ove godine biti održani 49. put. Nagradu “Bosanski stećak” cijenim i zbog toga što dolazi iz Bosne, iz Sarajeva, gdje sam ja 1956. godine objavio svoju prvu knjigu, a to vam je nešto kao prva ljubav.

NN: Hoćete li doći u Sarajevo da primite nagradu?

GUDELJ: Naravno da hoću. Došao bih pješice ranjenih nogu, a ne autom.

NN: Hrvatska književna scena počastila Vas je ove godine i “Goranovim vijencem” za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti. Obrazloženje žirija, a i stav hrvatskih književnih kritičara je da ste Vi jedna “od osobitijih i osobnijih pojava u suvremenome hrvatskome pjesništvu”. Odgovara li Vama kao pjesniku ova formulacija Vas i Vaše poezije?

GUDELJ: Poezija je sama po sebi mnogolika. Može joj se prilaziti sa hiljadu strana. Može se definirati i tako moja poezija i neko moje mjesto u poeziji, kao što bi se moglo definirati i drugačije.

NN: Niste član akademske zajednice, a ni neke političke stranke. Da li to znači da Vas znanost i politika ne zanimaju ili…?

GUDELJ: Zanimaju. Svakoga od nas zanima politika. Ako se mi ne zanimamo politikom, politika se bavi i zanima nama. Dakle, u politici smo do očiju. Nisam član nikakvih društva, udruženja, književnih ni vanknjiževnih. Živim i pišem sam.

NN: Rekli ste da su Vaše pjesme više klesane, zidane i tkane u jeziku, a manje pisane. Možete li nam bliže pojasniti ovu rečenicu?

GUDELJ: Rodio sam se među stećcima. Kod nas su svugdje stećci. Mi smo učili i spoznavali svijet preko stećaka. Na stećcima su vam najlapidarniji, najsažetiji iskazi jednom kratkom rečenicom od tri ili četiri riječi. Takav vam je cio životopis jednoga čovjeka. Dakle, to je to klesanje. Kao što su ti kovači uklesavali u stećke, ja sam pokušavao svoje misli i osjećanja iskazati tako ukratko kao da nemam pero i papir nego da imam kamen i dlijeto.

NN: Kažete da ste jezik preselili u svoje pjesme. I to podupirete s dva stiha: “Ne mogu iskopati zemlju iz jezika/Ne mogu iščupati jezik iz zemlje”. Koliko je danas teško ne iščupati jezik iz zemlje?

GUDELJ: Teško je uvijek bilo onome ko je urastao u zemlju. Postoji jedinstvo čovjeka i onoga što je njegovo najvažnije, najbitnije, a to je zemlja, jezik, narod… A čovjek se ne može iz njega iščupati i iskočiti.

NN: Vaš život i pjesništvo vezani su usko za Beograd, Sarajevo, Zagreb, Bašku Vodu… Na koji način sve to spajate u svojoj poeziji?

GUDELJ: Za onoga ko je pjesnik i ko piše pjesme cio svijet je predmet njegove poezije i njegove pjesme, pa tako i meni. Sve što sam živio, proživljavao, sve je to na neki način preslikano, odslikano, sažeto u mojim pjesmama.

NN: Često slušamo od Vaših kolega i književnih kritičara kako su neke Vaše pjesme koje ste pisali pred događanja devedesetih proročanske.

GUDELJ: Svaki pjesnik u sebi ima nečega proročanskog. Za pjesnika se kaže, pa se nekada i mislilo, shvaćalo, a tako su i poetike govorile, da ima nečega proročanskoga u njegovom pisanju. Vjerojatno i ima, i to u malo većoj mjeri nego što to u svakog čovjeka ima i postoji. To je bilo i u mojim knjigama, ali ne samo u jednoj, koju obično kritičari navode kao primjer, “Europa na tenku” iz 1987. godine, nego i u svim mojim knjigama bilo je određenog proročkoga zanosa, proročkoga gnjeva i nekakvoga predviđanja, ali to vam je u svakoj poeziji jer bez toga, zapravo, i nema poezije.

NN: Nedavno je predstavljena i Vaša nova zbirka poezije “Duša tilu”, za koju kažu da je sinteza Vašeg sveukupnog stvaralaštva. Da li to znači da više neće biti pjesama?

GUDELJ: To vam je tako u prirodi pisanja poezije. Svaku svoju knjigu pisao sam kao da mi je ona posljednja. Dakle, i moja prva knjiga je na neki način moja posljednja knjiga. Na kraju se, nakon svih tih knjiga, pokaže da je i prva moja knjiga mogla kazati manje-više i sve ono što su kazale sve ostale knjige. Naravno, to je princip koncentričnih krugova. Ono što imate u prvom krugu imate i u onom posljednjem, ma koliko bilo krugova u krugu.

NN: Mislite li da je malo dobrih knjiga i dobrih pjesama, a previše nagrada, u regionu?

GUDELJ: Na jednom mjestu sam napisao da svaki književni narašaj ima svoga pjesnika. Ne jednoga, može ih biti puno, ali ostaje uvijek jedan, dva tri… I tako će to biti dok je ljudi, a nadam se i vjerujem da će u svakom vremenu i svakom naraštaju u budućnosti biti pjesnika i da će poezija uvijek biti potrebna.

(Mirsada Lingo – Nezavisne.com)