Eve Zmajevska (Ivana Bešlić) Vođena nekim drugim, nikad do kraja pročitanim bilješkama, gradeći vlastitu sliku o raspucanim fasadama, dok je Mara prala ruke u lavoru…
Zaajetilo
Da si negdje,
sjedeći pod nogama života,
odmorio
od sahrane svojih korijena,
čavla,
otplesali su u pismu,
prislonjenom
ovim slomljenim kukovima.
Sa svojih nepokretnih usta
pod rukama pustoši,
otplesali su.
Posljednji si sjeo.
Da mi te ustati iz Bosne,
ne bi ja tu mrtva ležala.
Ravna izbora bez ogrtača
Nema ti tu,
kome čija kuverta znanja,
pa da živcem paraš
kožu u stopu.
Nema praha u presađenom
korijenu lakta,
koji bi prosuo po
sporima sramotu.
Ne.
Kliještima nabijaš
nastavak kraja,
a plahta propušta,
kratka.
Jeben bio izbore
kojeg se za ogrtač hvata,
prosvirala glava u prizora rodu.
Koma
Teška li čavla
usred trke za junaštvom,
u betonskom zaboden djetinjstvu.
Novinskim papirom pregrijana mašta,
želja za sutra ne može me ubiti.
Kao što je slutnja ugušila čulo,
tako će vatru ispariti voda.
U žilama snovi skamenjeni,
svijest o sada će poludjeti.
Balkanska suknja (u krčmi planina stara)
Oslobodi, ne zavedi,
rugla od planinskog
pozamašnog alata.
Trinaesta loza i srednji prst,
uguran,
u poprsju svijetlog lica.
Ništa bolje od seksa,
dokrajčen karakter,
sto ne slijedi idolima.
Hatidža.
Povjerovala i kad nije,
cijedila ruže,
na bokovima branila naslijeđe,
stasom i ženskim teretom u gaćama.
I vapije
Kao kad je umirala kuja,
evo i sutradan opet,
nitko za smrt ne mari.
S poštovanjem klone,
kroz kose i znoj,
kad te ubija
a osjećaj je uvijek isti.
Kronika razastire oblizane
logičnosti tijela,
razapeto, kao da se ništa ne događa.
Smrt poslije života.
Umire se kad si mrtav,
i vapije
sve do jedan pomorac
sličnog oceana.
3
Znoj ću posrkati pred dlakom zvijeri,
smijat ću se vrisku podzemnika.
Oko vrata zaplesti utege žalosti,
prerezati čelik državnog udara.
U čep limunovog soka sakrit ću se,
odmjeriti grešnika u pokvarenom liftu.
Oživjeti dah ohlađeni,
rodit ću pustinjsku kap.
Tri mi minute samo daj,
po jednu, u ime vas toliko.
I jedini sam kralj pobjednik!
Četrdeset i dva prstena
Bijela kao noć.
Sa četrdeset i dva
prstena na grudima,
art deco,
kosa joj začešljana antilopom.
Zvuči, zvuči,
na miris madeža podsjeća,
intimna ogrlica oko ramena.
Pola je cijela, pola od smole kapljica,
jer je žena,
tako se skidala.
Bludna kao svetica.
Ruka
Paklenom kravatom
vezana lijeva ruka
rođaka, prvorođenca,
u odgoju, dječjeg mlijeka,
gorjela. Ona je ništa,
nego praznička vukojebina.
Ruka između cijevi i vijenca.
U centru zgarišta, nije to često,
njezin najslabiji dio.
To je, ustvari,
najjače mjesto njezino.
Tvoj je kraj možda već bio
Igra. Sve je samo igra.
Lopovu u podne pobjeda.
Od zmije gotova juha.
Crno na bijelo.
Bez starta. Poražen je najjači.
U očekivanju.
Razglasi i bijeg.
Ispred kamere sklonio se debeli.
Sad će pokušaj drugi.
Ups! Netko je svirao kraj.
Ista sam
Ja sam nalik. Ja sam kruna.
Malo sam tu, pa ti se serem na kulturu.
Nezasitna rasa, nema bez kažiprsta, brate, mira.
Hajde! Ja sam buna, pa sam malo grub.
Da ti kažem koliko sam. Sarajevo volim.
Ja ista sam.
