, sjajno je ukomponirao ulogu supruga i oca troje djece. Redovito objavljuje poeziju i prozu u hrvatskim i stranim časopisima, a aktivan je sudionik književnih festivala, sajmova i promocija.
Upravo objavljena zbirka pripovijetki “Pasje poslijepodne u Jurskom parku” – o čemu govori, koliko ste je dugo pisali?
– Pripovijetke su tematski različite; od ljubavnih, ratnih, poratnih, iz svijeta kriminala, borilačkih sportova ili iz obične svakodnevnice. Ima ih dvanaest, a nastajale su zadnjih dvanaest godina. Znači, svake godine po jedna! Na objavljivanje je čekala dok se nije pojavio netko tko ima volje i želje raditi sa mnom, zna urediti knjigu, predstaviti je javnosti, voli kratku priču kao formu i sve u svemu da je osoba s kojom sam na istoj valnoj duljini. A, upravo sve to je moj urednik Robert Mlinarec.
Roman o miljeu kick-boxinga već ste napisali i čekate objavljivanje do kraja godine – u kakav svijet će uvesti čitatelja?
– Taj roman već ima glavu i rep, trebati će još “jedna urednička ruka” pa da dobije još onu završnu glazuru, no to ćemo ostaviti za kraj ove ili početak sljedeće godine. Ovim romanom na neki način oživljavam sportski roman koji, čini mi se, u hrvatskoj književnosti uopće ne postoji. U, nama bliskoj, srpskoj imamo jedan davni roman Dragoslava Mihailovića “Kad su cvetale tikve” i on mi je bio “okidač” da napišem prozu na tu temu. A, kako sam se aktivno bavio kick-boxingom, stvar se nametnula sama od sebe. Ideja je da prikažem taj sport kroz svojeg glavnog lika, trenera Koleta, bivšeg šampiona, kojemu za razliku od tog šampionskog doba sad baš ne cvjetaju tikve, i želim odvesti čitatelja u posjet tim “zaboravljenim asovima”.
Koliko vam vaše primarno zanimanje stomatologa, s obzirom na sigurne prihode, ostavlja slobode kao književniku, “oduzima” li vam vrijeme ili pak stvara ravnotežu?
– Pisanje u zubarskoj ordinaciji sjajna je stvar: recimo, kad čekaš da se pacijentu osuši neki cement ili uhvati injekcija – što da radiš?
Samo, ponekad je nezgodno; zapišem se, a pacijent, ono, već izbezumljen mumlja da mu maknem sisaljku iz usta.
Ne družite se više s utorkašima, društvom pisaca iz splitske konobe “Hvaranin”, navodno je došlo do razmimoilaženja oko jednog političkog pitanja?
– Tih slavnih dana pitanje je bilo; može li Hercegovac biti predsjednik Hrvatske? Ja sam rekao da može, oni su rekli da ne može, a kako se ja jednom planiram kandidirati za predsjednika Republike Hrvatske, meni kao Hercegovcu nije preostalo ništa drugo nego početi izbornu bazu graditi negdje drugdje.
(Hana Konsa – Globus)
