Internacionalni kongres pisaca za obranu kulture bio je prekretnica u historiji progresivne misli, budući da je na njemu postalo očito kolike su zapravo razlike između onoga za što su vrhunski svjetski intelektualci smatrali da socijalistička revolucija može biti, i posredno angažirana umjetnost, od onoga što su političari i njihovi kulturni aparatčiki željeli da ona bude. Lijevi pokret postao je pomodarskom značkicom među inteligencijom u Zapadnoj Europi u godinama nakon Oktobarske revolucije. Međutim, rijetki su umjetnici zaista znali u što se pretvorio eksperiment socijalizma nakon Lenjinove smrti 1924. godine. Ako bi tko od poznatijih pisaca i otišao u Rusiju, poput Andréa Gidea ili Georgea Bernarda Shawa, bio je izložen samo onome za što su domaćini odlučili da je primjereno; to je bila neka vrsta Potemkinovih sela s obrnutim ideološkim predznakom. Stoga su događaji na Kongresu zaista najbolje pokazali rascjep koji postoji između sna i užasne stvarnosti.

Ostatak teksta pročitajte na booksinoj stranici.