Draga Cassandra,

vjerujem da smo na Nikića oduvijek gledali kao na mršavog nećaka koji je jedva preživio svoje godine pretpranja. Ideju po ideju koju je čuo dok bismo mu davale instrukcije, uvaljao bi u brašno bjelokosnih tipki, pa ih ispohao pod svojim jagodicama, odstranjujući precrne tipke kao što se čisti riba. On je od tame radio estetiku; ti si od tmine radila istinu.

Ti, teta Casandro, bila si sipa koja je znala da se glas ne nasljeđuje nego osvaja. Dok je Nikoletina svoje mršave mitove slagao kao oltariće, ti si ih razbijala i od krhotina pravila nešto što se ne može pjevati bez cijene. Tvoja je tmina bila radna, ne ukrasna; tvoja bol nije bila poza nego alat; tvoje riječi nisu bile metafore nego ožiljci koji govore.

Držala si me često kao Palunkovu kćer – ne preblizu, niti predaleko – onu koja Kikimoru drži na pragu i pušta je unutra samo kad se nebo previše zacrni, a otac kasni s ribanja. Divila sam ti se, do mjere da sam te smatrala muzom, jer sam u tebi prepoznala rijetku vrstu žene koja zna da je šapat ponekad opasniji od krika.

Voljela si pjevati o smrti i gubicima, o ljubavi i nasilju, o onome što se događa između njihovih zagrada. Bila si jezičljiva, ali nikad brbljava; okrutna, ali nikad bez razloga; nježna, ali samo prema onima koji su znali izdržati tvoju nježnost.

Moj naklon, seka Cassandro.

R.I.P.

Tvoja Diamanda, seka blizanka

by Barezi