Iz centra u kvadrat
Iz trokuta u elipsu.
Nit okovanog svijeta se ne prekida
Već samo mijenja oblik.
Kao nelagodan okovratnik košulje
Krijući bijelilo isprljano ljudskom masti.
Dok neuki ljudi plješću harmonično
I ne znaju da slijedi novi poredak
Koji će ih progutati zajedno sa
Njihovim žuljavim radničkim rukama.
To je slijed koji se ne može izbjeći.
To je povratak crvljivom i crvu
Pošto su imali šansu kao ljudi.
Sretan čovjek
Jednoga dana,
Kada počne krvariti iz ušiju od prevelikog pritiska
Onda, kada počne rat boja, zvukova i mirisa
Tada ću znati da sam potpuno slobodan
Za druge lud i neshvatljiv
Ne izrazom
Koliko ponašanjem i neuvažavanjem
Ljut od popuštanja i kompromisa, pritisnut u kut
Počet ću na taj veliki dan ujedati i pružati
Još neviđeni otpor
I neću popuštati, ostavljati mjesta za dokazivanja
Za lažne zastave, ideale i prostore.
Biti tvrd kao granit, kao dijamant, neobrušen i divlji
Kao planinska divokoza, kao heroj.
Taj dan, kada krv poteče iz kompjutera
Kada na tastaturi osjetim slast ludila
Otići ću pojesti sladoled
I biti običan, sretan, lud čovjek.
Nakaza
Promrzao, gole guzice i posramljen
On se vraćao kući iz pohoda na umjetnost
Sada mu više ništa nije smetalo
Osim podrugljivo graktanje gavrana.
Grad je po stoti put umro,
Progurao kroz kanalizaciju
sva govna velikih mislilaca koji su
toplih guzica mislili o umjetnosti.
Srali su i on i oni,
I doslovno i figurativno
Samo se nije znalo tko više.
A vrijeme je protjecalo
I klubovi književnika su se palili i gasili
Kao krijesnice u gluhoj noći.
Bilo je to vrijeme smrada, licemjerja i preživljavanja
Pa opet su svi bili sretni i nisu se žalili.
Mislili su da ne može bolje od vjetra, vode i vatre
Od zemlje koja ih čeka
A i nije moglo
Dok god je i pad bio let.
Promrzao, gole guzice i s mrtvim gavranom u ruci
On je hodao bos po prljavom asfaltu
Trgao odjeću i zabadao perje gavrana u sebe
Brišući krv velikim jezikom
Pretvarao se u nakazu.
Ciklusi
Danas je gavran ubio lastu
Pas je zaklao mačku
Puž je pojeo cvijeće
Sunce je zaboravilo granuti
I padali su suhi oblaci s neba.
Ja sam sanjao duboki snijeg i tragove kola
U sumrak sam popio rakiju od dunje
Bilo je podne kad sam shvatio
Da je nečiji život upravo završio.
Smijao sam se glasno da ispratim
Šareno jato leptira.
S njihovih krila padao je zlatan prah
I sve nosio u zaborav.
Pjesnici
Ljudi omotani grijehom
Tkaju nestvarne niti
Život ih bacaka tamo-amo
I oni umorni padaju.
Ono što ih pokreće
Obična je žudnja
Lako gasiva na oltaru tijela.
Oni znaju
To nije dovoljno
Da bi bili besmrtni
Ipak tkaju
Do nestanka.
Ivo Krešić, 1979., Mostar. Dobitnik nagrade fra Grgo Martić za najbolji roman prvijenac „I dođe mjesec maj“, 2007. godine. Koautor zbirke poezije „Usred grada tmurna nalaktih se da povratim“, 2005., koautor zbirke poezije „U prostoru tišine“. 2002. Student treće godine na fakultetu humanističkih nauka-odsjek gluma u Mostaru. Bavi se glumom i pisanjem.
