Umrla je (kažu) Julienne Eden Bušić

ali takvi ne umiru

Samo je tišina dobila ime

Tišina koja ostaje iza velikih ptica

kad jednom prelete ocean

i više se ne vraćaju

Odletjela je iz ove teške zemlje

što umara ljude i žene

i srce pretvara u kamen

Gore u nebu putuje sporije od tuge

i brže od zaborava

i mijenja obalu vjetra

Hrvatska Penelopa čeka

hrvatsku zemlju da se vrati sebi

Već u Oregonu među hladnim rijekama

i dimom čelika

njezina je duša govorila jezikom

hrvatskih kraljeva

Imala je samo jedno lice

lice vjernosti

Bila je žena od dvije domovine

i nijedna je nije mogla zadržati

Amerika joj je dala nebo

Hrvatska joj je dala ranu

Ona sada leti sa Zvonkom u oblacima bijelim

bez tamničkog broja na prsima

bez zidova što jedu čovjeka noću

s kosom od vjetra

i pod rukom nosi stare rukopise

i jednu Hrvatsku

Ispod njih svijetli more

i masline što šute kao redovnice

Neki će govoriti o avionu o otmicama

o godinama koje su pojedene željezom

jer povijest je slijepa knjiga

koja pamti eksplozije

a srce Julienne Eden Bušić

bilo je starije od ideologija

Voljela jednog čovjeka toliko dugo

da je vrijeme odustalo od brojanja

Nad Velebitom će možda večeras

jedna zvijezda gorjeti dulje

možda će je vidjeti emigranti

u dalekim gradovima Amerike

možda će je vidjeti žene u Hrvatskoj

koje još uvijek čekaju svoje mrtve

a možda će je vidjeti samo Bog

Zato večeras izgovaram njezino ime

kao molitvu: Julienne

U tom imenu šume atlantski valovi

zatvorska vrata i hrvatska polja

i krila jednog umornog anđela

koji se napokon vraća kući

Tomislav Marijan Bilosnić

Zadar – Postira – Zemunik, 21-25. svibnja 2026

by Barezi