U nakladi udruge DADAnti iz Splita izašla je nova knjiga Dejana Bogojevića, zbirka pjesama ‘Šipurak, tamno mastilo’. Ovaj autor iz Valjeva iza sebe ima četrdeset pet objavljenih naslova, što na srpskom, što na drugim jezicima.

Povodom petnaest godina književnog rada Dejana Bogojevića 2006. godine objavljena je foto monografija pod nazivom “Mali bog” (priredio D. F. Filip).

Prevođen je na dvadesetak jezika.

Osnivač je i urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu “Akt” i časopisa za poeziju i poetsko “Tenso”.

Dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu.

Bavi se i likovnim stvaralaštvom. Imao 41 samostalnu i preko 150 grupnih likovnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Zastupljen je u svjetskim strip antologijama, 2000. i 2002. i u svjetskoj mail-art antologiji “Art of correspondence & art of performance” (2003).

Od 1997. godine član je Udruženja književnika Srbije.

Predsjednik je Haiku društva Srbije i “ART grupe AKT”.

Evo što o najnovijoj knjizi, zbirci poezije ‘Šipurak, tamno mastilo’ kaže njen urednik Željko Barišić:

Dejan Bogojević je od početka prisutan u životu udruge DADAnti. Bilo to kroz njegov književni, bilo slikarski ili pak stripovski rad – on je s nama. U dva smo mu navrata postavljali izložbu i napravili jednu redovitu večer koja je bila posvećena njegovom stvaralaštvu. Nakon svega, logično se nametnulo da tiskamo i njegovu prvu knjigu u Hrvatskoj.

Zbirka koja je pred vama sadrži pjesme koje je autor sam izabrao, a moj zadatak je da to sve organiziram u cjelinu koja se meni čini logičnom. Hoću reći da je to moglo biti i drugačije, jer Dejana u toj mnogostrukosti nije lako ukrotiti.

U prvo poglavlje svrstao sam pjesme koje govore o poeziji i pisanju poezije, njezinim izazovima i problematici. To su također „pjesme o pjesmama“ kao uvod u zbirku, kao nagoveštaj onoga što će se kasnije dogoditi. Ovdje „pesma postaje konačno telo“, tj. zadobiva svoju konačnu formu dok, istodobno, subjekt doslovce „oseća pod nogama stihove što dobuju“.

On se vraća riječima, njihovom valorizovanju i pravom značenju. Vraćanje je to k izvoru / iskonu, drevnim zapisima od kojih, kako tvrdi, iako primitivnih, sve počinje. Reći će nam nešto i o motivaciji, o tome kako „krvare njegove opake pesme“, o izazovima pisanja, o mjestu na kojem se poetske silnice križaju; “na tim mestima / mestima dodira /  naša pesma ima gustu masu / i zrnastu strukturu”. Radi se o beskompromisnom traganju za dobrim stihovima unatoč „svim životnim zločinima koje počiniše moje pesme“, kako veli.

Poezija kao performans doslovno je prenešena u stihove, on „zajedno bleji s ovcama“ i „dok se vreme menja / menja se i poezija“, uvodi nam novu disciplinu; performans-poeziju, a svrha joj je revizija poezije.

U „Zapisima obeshrabrenog mraza“ nešto je od koncepta (današnjeg) bića.

Ušuškanost novog doba i nekritičnost su njegove osnovne karakteristike. Nema više bunta ni bune, uzaludno je razdirati utrobu. Jedino što preostaje je kao i ona „svetlost što utrčava u okean“ sunovratiti se u biće i tamo tragati za neotkrivenim, tamo tražiti motivaciju i smisao. Vratiti se među „tihe breskve“ i putovati, putovati kroz biće i njegove zakučaste djelove.

Dubinsko kopanje i egzistencijalni nemir, dodir smrti nad provalijom, njena fino izbalansirana drama… opet se u putovanju kroz te daleke neistražene predjele kristalizira posvećenost poeziji kao mogućem odgovoru; “ne želim mogući spas / samo sigurni siromašni snovidni stih”.

Tu su i zapisi s onu stranu, iz snova, gdje se „na talasu između dve noći“ otvara jedan drugi svijet i kamo je sve puno skladnije. Ili kada su vrata pred kupcima još neočekivano zatvorena, najedanput se ukazuje jedan čaroban, siguran prostor u kojem sav taj nemir više nema kamo. Tamo se subjekt oseća komotno i on ovaj put može na miru raščlaniti sve prethodne nedoumice. Bila je to dobra strategija.

Jesu li ove pjesme nastale u „doba crnog kreča“ i stripova? Pa čini se da jesu. Ono je izvor svjetlosti koja ga grije i koja mu obasjava put (jedini moguć) u fantazmagoričnom probijanju kroz nepoznate, neistražene predjele i mapiranju puta ka površini.

„Slaba turistička posećenost pesničkom kompleksu“ samo je jedan od fakata propitivanja o slobodi. „Sloboda je crna“, reći će. I to je ovdje važno otkriće.

Dejan Bogojević je uvijek svjež. Beskompromisno traga za novim rješenjima (rekoh, unatoč zločinima koje počiniše njegove pjesme). Stihovlje mu je dinamično, širokog zamaha, snažne poetike, kaskadno poput sadrenih vodopada, s mnoštvom nadrealnih slika.

Nema sumnje da je autor i ovaj put odlučio svim raspoloživim jezičnim arsenalom dati važne ideje i odvesti nas u neslućene predjele, tamo gdje stvari nastaju i bubre. Autor „razmišlja poetski“ i sposoban je u svakom trenutku reagirati na adekvatan način.

Svo ovo vrijeme Bogojević očito nije zaboravio na stih koji kod njega izvire bez ikakvog nagovještaja.