0

Ivan Tulić, Ono što je Labrijer želeo da kaže

Nezaposlenost

Naucicu da igram šah.
Prevešcu staricu preko ulice,
kupiti joj cvet i okupati je.
Slagacu da sam njen davno izgubljeni sin.
Naci cu srecu i pokloniti je vozacu autobusa.
Zaposlicu se kao lutka u izlogu i
mrtav stajati.
Ovako.

Pod sjajem lekova

Kad kreneš cigaretom da pripališ upaljac
a ona te pogleda nemocna
i tužna
i cela soba ude u tebe bez kucanja
izgura te iz fotelje i sedne pred televizor
dok sijalica pokušava samoubistvo.
Kada ispljuneš ugrušak nade
na leda pospanog psa
a sijalica se ljulja i ljulja i ljulja
i sve što cekaš
je taj poslednji zvuk
pre nego što mrak zagrebe po kapcima
kao što to pijane devojke obicno rade
kada se pobiju nakon par cašica žestine
i slušaš svoje srce kako divlja
i cvili i lupa pod rebrom kao
zatvorenik u kavezu od bambusa
pritisnut ratom
a disanje postane mucna
obavezujuca stvar
koja guta i noc i zvuk i misao o novom danu
dok radnici u Brazilu pakuju kafu
zagledani u mali drveni ribarski camac
a malo niže
u predgradu Buenos Airesa
instruktor tanga bezuspešno
poducava udrvljen par Evropljana
bez ritma
i to podseca na ples nerava i antidepresiva
na cije dejstvo cekam poslednjih 45 minuta.

Izolacija

Provodim dane u kuci
i kuvam
glancam podove i rernu i frižider
brinem o prljavim sudovima i uflekanim krpama.

Postajem dlakava tempirana bomba.
Mirna ruka što meša meso i luk i dodaje vodu
lovorov list i supenu kašiku aleve paprike
( zbog ukusa )
Dok sitno secka krompir i puši dve pakle dnevno.

Kad god bi voda prokljucala
poželeo sam da stavim ruku u lonac i razmišljam o karijeri
ali bih umesto toga gasio ringlu
skidao se u gace
i žvakao obrok kao da to radim po prvi put.
Što sam duže bio bez posla
bolje sam kuvao
samo što to nikoga sa biroa za zapošljavanje nije zanimalo.
Trudili su se da mi nadu posao i o tome me obaveste
ali je telefon bio iskljucen zbog dugovanja
a ja sam danima sedeo uprljan besposlicom
i krišom usavršavao gulaš.

Ono što je Labrijer želeo da kaže

Mnogi ce odabrati barem jednog autora.
Pisca ili pesnika.
Uglavnom
potrudice se da to nikako ne bude
savremenik.
Raskomadace ga
onako kako im to najviše odgovara.
Uzece im dušu ili motiv
i tražice samo dve vrste ljudi.

One koji isisavaju velikane
i u tome nalaze sebe
i one druge što na wc šolji
presavijaju klasike
i kopije klasika
i dugo dugo
samo sede
u miru sa sobom.

Obe vrste su upucene jedna na drugu.
Njihov susret je prosta neminovnost
a njihova odbrana stava ili kriticizam
su jedan od onih dosadnih clanaka
u rublici „Kultura’’
na koje covek nabasa u potrazi
za oglasima za posao ili vestima iz sveta.

Sve što znam je da kada konacno
pronadu sebe u necijem delu
skoro pod obavezno naletim
na tu gomilu neiskrenih skotova
koji se drže svojih slova
i teraju te da poželiš da više nikada
ništa ne napišeš
pa makar se radilo i o popunjavanju bezlicnih razglednica

Gospoda Mirjana

Napolju je cekaju
iznošeni testisi
kao šnalice koje je odbacila
u ranom detinjstvu.

Na pijacno jutro
daleko od zelene kapije
kutija sa cvecem
i odbacenim kesama
sedi naspram mog piva
bleda od trece smene kao kasapinova žena bez smisla za šminkanje
Govori mi o Nemackoj
o Turskoj
Italiji
O, kako su je samo milovali pre trideset godina.

Sada se
i bez nje prave filmovi o tome
a kamiondžije koje je zadovoljavala radnim danima
leže nepokretni
i dišu sve teže zbog nagle promene vremena.

Cijanid

Koža joj miriše
na badem.

Nebo su zakucali
na ljubicastu kartonsku podlogu
da smiruje ludake
i natera ih da slikaju
fabricke dimnjake po citav dan.

Grad je mala kristalna kapsula
koju su nacisti
namerno zaboravili.

Objavljeno u: Poezija&Proza

Spremi

Komentariši

Submit Comment
© 5852 Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |