Onda sam se, pomalo umoran, izmakao od ostalih i zapalio cigar. Tu negdje se nalazio, meni nepoznat čovjek i riječ po riječ, nas dvojica smo za pet minuta sjedili u nekom od tuzlanskih kafića i pili kaficu. Ako postoji ljubav na prvi pogled, onda je to bilo prijateljstvo na prvi pogled. Čovjek ispred mene je bio toliko spontan, iskren i otvoren da je to bilo pravo otkriće. Ovaj u Bosnu nije došao sa predrasudama i unaprijed donesenim zaključcima. Zvao se Zvonko Todorovski i živio je u Zagrebu, sa suprugom koja je ilustratorka, Magdom Dulčić.
Ostadosmo nas dvojica u razgovoru iha, haj. Razmijenili smo knjige i sa guštom ih čitali. On je bio u konkurenciji za nagradu Mali princ, bila je njegova knjiga, Prozor zelenog bljeska, iste godine kada i Zvonimir Balog. Zvonko je moju knjigu Osluškivanje pročitao još iste večeri i naredna dva dana me obasipao tolikom količinom pohvala da mi je bilo pomalo neprijatno.
Uglavnom, našli smo se.
Malo me šokiralo, kada je hladno, dok smo sjedili za stolom i pijuckali piće, izvadio špricu i sam sebi dao injekciju. Poslije mi je objasnio da je šećeraš. Reče da je šećer dobio po svim pravilima koje propisuje udžbenik. To mu nije smetalo da bude vedar i nasmijan.
Dok je bio u Tuzli, većinu vremena proveli smo zajedno, možda čak ponekad i zapostavivši ostale pisce koji su bili prisutni na Vezenom mostu.
Kada se vratio za Zagreb, čuli smo se telefonom.
Zvonko je profesionalni pisac, ozbiljan pisac koji svoje knjige ispisuje nakon istraživaja i sakupljanja potrebnih podataka.
Volio je knjige i pisanje više od ičega, volio je svoju suprugu Magdu o kojoj je često govorio. Ona je ilustrovala njegove knjige, koje su bile u lektirskom programu u Hrvatskoj.
Čuli smo se telefonom; nedovoljno koliko smo željeli, ali smo ostali u kontaktu. Još jednom je dolazio u Tuzlu, a ja u Zagreb. Opet smo bili skupa i pričali uglavnom o knjigama, o piscima, pisanju…
Jednom me nazvao pa sam razgovarao i sa Magdom Dulčić, njegovom suprugom. Zvonko je imao želju da Magda dođe u Bosnu i obiđe je, jer nikada ranije nije bila. Njegovo oduševljenje Bosnom i ljudima moglo se osjetiti u svakoj izgovorenoj riječi.
Prije nekoliko dana sam razmišljao o njemu. Kontam, nismo se dugo čuli. Znam da je iz Zagreba preselio u Koprivnicu, da se može potpuno opustiti kad piše. Često je išao u Stari grad, na Hvaru i neke svoje knjige posvetio tom mjestu oduševljen njegovom ljepotom i morem.
Nedjelja je dan koji se razlikuje od drugih. Nekako je tiha, lijena, usporena, drugačija je, makar meni tako izgleda.
Sjedio sam za računarom i hrvao se sa svojim tekstovima koje prvo pišem rukom pa tek onda unosim u računar kada je zazvonio telefon.
Bila je Magda Dulčić i javila mi je vijest od koje i sada drhtim.
Otišao je, Zvonko Todorovski je otišao… Ajoj Bože…
Trebalo je vremena da dođem sebi, da se smirim koliko je to moguće i o njegovoj smrti obajvestim nekoliko ljudi kojima je bio drag i koji su njemu bili dragi, od Benjamina Isovića i Šime Ešića do Jagode Iličić.
Nisu se slegle emocije dok kroz glavu prolaze slike o tom finom čovi. Malo nas je ostalo normalnih u ovom ludom svijetu.
Zvonko Todorovski rođen je 1960. godine. Osnovnu i srednju je pohađao u Varaždinu i Koprivnici, a studij filozofije u Zagrebu. Crtao je stripove i ilustracije, strip je bio njegova velika ljubav. Stripove je objavljivao u Poletu, ST-u, Siriusu, Kapitalu i Patku, a uz to se profesionalno bavio i grafičkim oblikovanjem. Imao je desetak samostalnih izložbi, od kojih je prva bila 1984. godine u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, pod nazivom Novi kvadrat nekad i danas… a zadnju u galeriji Dona Art u Varaždinu, 1997.godine.
Od 91. do 97. u Varaždinu uređuje i vodi galeriju Forum mladih koja je predstavljala mlade, madarene likovne početnike iz cijele Hrvatske.
U Zagreb dolazi 1999.godine kada se aktivno počinje baviti književnošću.
Bio je član Društva Hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih  umjetnika. Živio je i radio u Zagrebu u Starom Gradu u Hvaru i Koprivnici.
Prvi roman za mladež Mirakul od mora, objavio je 2002.godine, a zatim slijedi roman Prozor zelenog bljeska (2003.) za koji je nagrađen nagradom Grigor Vitez i nagradom Sfera, za najbolji SF roman za djecu, za tu godinu.
Isti je roman iste godine nominiran i za međunarodnu nagradu Mali princ.
Za svoj treći roman Mrlja, dobio je nagradu Mato Lovrak.
Pisao je scenarije za animirane filmove i stripove, te dječje radio igre, a na Hrvatskom radiu izvedena je radio igra po motivima iz romana Mrlja.
Objavio je roman Vjetrovi lampeduze, te roman Mandrač ili čudesna pripovijest o Petru Hektoroviću i to je bio njegov prvi roman za odrasle…

Poslije je objavio još neke knjige do kojih nisam došao. Trebalo je prilikom našeg narednog susreta da razmjenimo knjige koje su nastale za ono vrijeme koliko se nismo vidjeli, a nismo odavno.

Eto, otišao je još jedan veliki čovjek koji mi je bio drag i kao da je umro čitav svijet, a i jeste, za one koji su ga znali, njegovim nestankom nestao je čitav svijet…

Mehmed Đedović

——–

Književnik Zvonko Todorovski umro je 11.09. u Koprivnici u 50. godini života.

Zvonko Todorovski (1960.) nakon završene osnovne i srednje škole u Varaždinu i Koprivnici upisao je studij filozofije u Zagrebu i intenzivno se počinje baviti crtanjem stripova i ilustracija, izradbom grafika i pisanjem scenarija.

Njegov roman Mrlja nagrađen je nagradom Mato Lovrak. Objavio je i romane Mandrač ili čudesna pripovijest o Petru Hektoroviću, Vjetrovi Lampeduze, nagrađen nagradom Anto Gardaš, zatim Plavi trubač, Mjesečev prolaz i More pravog kapetana. Ove jeseni očekivao se i izlazak njegovog devetog romana Iza duge.