Naime, ono što jest posebno zanimljivo u Barišićevu pripovijedanju je korištenje različitih govora, ovisno o tome kojem miljeu pripadaju junaci njegovih priča. Oni su pak najčešće trancizijski gubitnici- netom mobilizirani ljudi koji odlaze u rat, branitelji koji su se prepustili porocima, gradski zgubidani, razni mešetari. Već sam naslov Barišićeve zbirke priča u kojoj su spojeni nazivi poznatih filmova, pokazuje osnovnu oznaku piščeva pripovijedanja. Naime, on se služi filmskom tehnikom- pripovijedanje je dinamično, mijenjaju se perspektive, a scene su kadrirane. To je doslovno provedeno u priči „Kad bi me samo još jednom dozvala“ u kojoj junak snima video kamerom obiteljsko okupljanje kojem je povod smrt bake. Pritom nam pripovjedač govori o svom kretanju kroz prostor s kamerom. On ističe da snima sve, jer želi sve zabilježiti i o svemu poslije svega razmisliti. Budući da zna da će događaji biti zabilježeni, može se prepustiti reminiscencijama- sjeća se s nostalgijom djetinjstva, „poput putnika koji je dugo bio na putu i tek sada se vratio.“. Tek kada završi snimanje ceremonije pogreba, kada junak ostaje sam s kamerom, i kad nestaju prizori koji treba zabilježiti, on konačno otpušta vlastite emocije i dolazi do katarzičnog sloma. Ova je priča svakako jedna od ponajboljih u knjizi kojoj je nedostatak upravo autoreva potreba da na jednom mjestu okupi pripovjetke koje su očito nastajale u dužem vremenskom periodu. Tako sama knjiga započinje slabijom pričom „Gdje si ti?“ koja predstavlja grubo „prepisivanje stvarnosti“, bez ikakvih stilističkih zahvata. Ista se ocjena može pripisati priči „Dileri“ koja premda sadrži i duhovite scene u pomalo grotesknom prikazu sudbine nekadašnjih branitelja, ipak ostaje u okvirima tzv. stvarnosne proze. Niti priča „“ u kojoj se pripovijeda o „brijanju“ gradskih luzera, nije ništa inventivnija. Da može puno bolje i slojevitije pisati o svakidašnjici, Barišić pokazuje u odličnoj priči „Jurasicc Park“ u kojoj nalazimo polifoniju slengova i urnebesnu priču o gastarajbarterima u kojoj je vrlo uspješno, parodično prikazano djelovanje političke stranke među tzv. emigrantima, a nalazimo i ironično poigravanje sa stereotipima o Hercegovcima. Barišić pritom piše iznimno sočno, često koristeći psovke, čak i na njemačkom jeziku, naravno, uz odgovarajući prijevod. Ono što je također posebnost njegova proznog rukopisa je supostavljanje surovo realističkog i poetskog. To je vrlo dobro prikazano u priči „Mjesečev ugriz“ u kojoj se u kakofoniji glasova kafanskih mešetara, ipak provlači poetska „mjesečeva čarolija“, kao neko posebno osvjetljenje koje na tren razbija tmurnu svakidašnjicu. Zanimljiva je i priča „Bentley cabrio“ u kojoj su pripovjedačevom satiričnom prikazu izloženi snobovština i malograđanština, koja se ogleda u jeftinim dokazivanjima moći. Ono što je također zanimljivo je da nema proznih pisaca koji bi u tematizirali hrvatsko- muslimanske sukobe tijekom prošlog rata. Priča „Koliko i je?!“ govori baš o tome. Barišić pritom ne izbjegava opisati kontekst, nenormalne ratne uvjete u kojima je neminovan duhovni i moralni krah. Posebno je važno da to čini bez lažnog moraliziranja, on samo bilježi kako se polako žudnja hrvatskog vojnika završava silovanjem muslimanke, opsesivnim predmetom junakove požude. Knjiga završava odličnom pričom „Voda“ u kojoj autor konačno odustaje od kompromisa- njegov je junak tzv. mali čovjek, koji samo nemoćeno promatra, ili pak nemušto zaključuje, čudeći se svijetu. Junak pritom govori hercegovačkim govorom, što pripovijedanje čini još živopisnijim. Važno je spomenuti da je kroz tu priču u kojoj se spominje vrijeme prije rata, i rat, i sva ta besperspektivnost nakon rata, vrlo suptilno ispričana sudbina mnogih ljudi izgubljenih egzistencija. Ova priča pokazuje uostalom i kako bi se Barišić trebao u svojoj prozi posve usredotočiti na prikaz ljudi upravo iz hercegovačkog i dalmatinskog kraja, jer upravo je u takvim pričama najsuptilniji pripovjedač. Uostalom, priče s tzv. urbanim elementima već su ioanko istrošene i zamorne, jer mogle su nastati bilo gdje, a priča o nedavnom ratu i njegovu utjecaju na sudbine ljudi tog kraja, itekako nedostaje.
Darija Žilić
