Pitanje: Književnik Dejan Aleksić u recenziji za vašu knjigu priča za djecu “Kalina i morski konjic” kaže da čovjek vrijedi onoliko koliko dugo u njemu živi dijete koje je nekada bio. Na koji način vi uspijevate da u sebi održite budnim to razdoblje života u kojem smo svi mi bili i luckasti i nemirni i bezazleni?
Jovica Đurđić: To se, iskreno se nadam, vidi iz mojih knjiga za djecu. Zadnje moje objavljene knjige uglavnom su za njih. Dijete sam sve dok mi je majka tu, a ja ću to ostati i nakon toga. Često mi moja bivša djevojka (a sada supruga, ha, ha!) kaže: Kada ćeš već jednom odrasti? Samo se nasmijem radostan za taj kompliment. Nema čovjek pravi odgovor na mnoga pitanja, pa ni na to kako održava budnim razdoblje magarećih godina. Rodiš se ili ne s nekim talentom, pa ako ga na vrijeme prepoznaš i njeguješ to u sebi, nakon mnogo godina rada, ispliva na površinu to što drugi prepoznaju kao nevino, vrckasto, luckasto, bezazleno… jednostavno djetinje. Kako nemam svoje djece, sa zrelim godinama počeo sam sve više da promatram i osluškujem ta nevina bića sa širokim osmijehom, često učeći i od njih, jer u odnosu na naše djetinjstvo, današnja djeca imaju mnogo toga više, ranije dolaze do mnogih informacija i postaju zrelija. Eto, npr. ta djeca su me natjerala da sa pisaće mašine pređem na računalo. Odlučio sam da se više družim s djecom jer su ona neopterećena mnogim stvarima, pa sam tako i sam još uvijek ”djetinjast” i srećan s njima. Oni su moji vjerni drugari i veoma rado se družimo.
Pitanje: Dobitnik ste mnogih nagrada i priznjanja, što domaćih, što međunarodnih. Koliko vam znače i da li vas to još dodatno motiviše u vašem književnom radu?
Jovica Đurđić: Ne bi se moglo reći da sam dobitnik međunarodnih nagrada, ako Hrvatsku i Rijeku ne smatramo inostranstvom, ne barem u to vrijeme kada sam dva puta nagrađen nagradom iz Fonda ”Drago Gervais” (Žerve). Kako sam ja jugonostalgičar, meni je to još uvijek isti prostor. Raduje me što sve češće imam utisak da se tako ponašaju mnogi u ovom poslu kojim se bavimo. Dodjeljuju se književne nagrade piscima iz drugih sredina, vrše se razmjene gostovanja, ljudi se dopisuju, druže i međusobno objavljuju knjige u novim državicama. Lagao bih kada bi rekao da mi nagrade ne znače mnogo. Svaka nagrada je priznanje nekoga ko je zapazio ono što radite i tako vidite da to nije uzalud. Iskreno, one su mi uvijek podstrek. Meni mnogo znači i svako pismo od prijatelja koji mi ukažu na nešto što je dobro u mom radu, ili skrenu pažnju na nešto što je moj propust.
Pitanje: U vašoj knjizi pjesama za djecu “Žirafa Žeraldina” stoji jedna zanimljiva i simpatična strofa koja mi se na prvu svidjela i urezala u pamćenje:
“Žao mi je samo što više nisam dete
Ljubio bih devojčice od glave do pete”
(Ljubavna)
Da li se sjećate svoje prve ljubavi, prvih stihova ispisanih u žurbi na klupi neke djevojčice za kojom ste potajno uzdisali (osmijeh)?
Jovica Đurđić: Naravno da se sjećam. Ja joj tada i nisam napisao pjesmu. Potreba za pisanje javila se malo kasnije. Pjesma za nju je zakasnjela reakcija nakon četrdeset ili pedeset godina. Njena slika je u mojoj svijesti onakva kakva je bila tada: mala ljupka djevojčica, svijetlih krupnih očiju, pomalo sjetnih kao da će svakog časa zaplakati… Ona sada sigurno već ima i unuke, a nakon rastanka u djetinjstvu, nikada se više nismo sreli. A da sam patio, patio sam. Da sam bio zaljubljen preko mjere, bio sam. Bili su to lijepi dani kakve je svako od nas proživio.
Pitanje: Da li imate u pripremi neku novu knjigu i ako nam možete reći o čemu je riječ?
Jovica Đurđić: Ne pišem mnogo. Pišem polako i pomalo. Tako da u mojoj ladici, kako to pisci obično kažu, nema mnogo rukopisa koji čekaju objavljivanje. Pisanje mi nije glavno zanimanje, niti mogu potpuno da mu se posvetim. Tek kada zaradim za egzistenciju u drugim poslovima, mogu da se posvetim svojoj ljubavi – književnosti. Završio sam novu knjigu priča za djecu u kojoj ima i jedan ciklus pjesama. Knjiga se zove ”Leto bez Veronike”. Sada treba naći izdavača, ili sam biti svoj izdavač, budući da imam i svoju izdavačku kuću ”Ars Poetica”. Situacija u izdavačkoj djelatnosti je veoma nepovoljna, pa će vjerovatno i moja knjiga sačekati, mada je sve spremno za štampu. Započeo sam rad i na knjizi priča za odrasle, kao i jednom romanu za mlade. Vidjećemo šta će od toga ispasti. Iskreno, nezadovoljan sam tim svojim rukopisima. Stalno se lomim i u dilemi sam, mijenjam, vraćam na stare verzije, pa u krug. Ali, od pisanja me ništa neće izliječiti i ma koliko mi se ovaj rad često zbog situacije u kojoj se nalaze svi pisci učini besmislenim, stalno sam tu i vjerovatno ću ostati do kraja.
Razgovarao: Goran Veselinović
