Smrad političkih ideologija guši poetiku prostora čežnje (jedan moj konceptualni rad). Doista politika je igra pojmovnim kombinacijama unutar ekonomskih preraspodjela energetskih potencijala, sve se vrti u spiralnoj sumaglici obećanja i laži. Sve ima svoju denotaciju i objektivno značenje, kada nešto postane dio objektivne povijesti tada postane i denotacijski definirano. Politički sustavi imaju svoju uporabnu vrijednost kao što su i potrošna tautološka stvarnost. Politički proglasi i pojmovni konstrukti izražavaju specifične poetsko – pragmatične supstance, ali u praksi, najčešće dolazi do neadekvatnog provođenja političkih ideala u tijelo manifestirane egzistencije, pa ideali postaju ideološko mapiranje kolektivnih zabluda i pogrešnih situacija koje nastaju zbog opće letargije savjesti i zbog lijene i degradirane, demolirane strukture nezainteresiranosti i zainteresiranosti, isključivo, najčešće, za vlastiti interes, bez obzira u kojem aspektu. Denotacija služi kako bi stvarnost i stvari imale svoje objašnjenje i objektivnu valjanost. Jedna stvarnost je ideal, a druga stvarnost je činjenična istina, koja je stvorena kroz praksu i putem egzistencijalne manifestacije tijela bića u praksi. Političke institucije koje bi trebale voditi narod, upravljati ekonomijom, estetski definiranim kolektivnim moralom i vrijednosnim ključevima društva, to naravno rade, ali zbog čega je uopće toliko anomalija prisutno u tijelu politike, i to one profesionalne, koja zarađuje novac svojim funkcioniranjem?
Čini mi se da živim u ludom svijetu, jedno se uči u školama, a mediji pokazuju potpuno drugačiju realnost, uči se o nenasilju i poštenju, a kolektivni egzistencijalni prostor pun je nasilja i krađe. Nije li to dokazani recept šizofrenog kolektivnog uma, uma koji se hrani kontradikcijama i manipulacijama, na raskršću suvremenosti, koja je preopterećena trulom savješću društva što zjapeći proždire vlastitu golotinju i pretvara je u smrdljivi gnoj preumorne povijesti i još umornije sadašnjosti, a neizbježne, preplašene i prestravljene budućnosti?
Naravno, svaka stvar može proći kroz filter subjektiviteta i konotacijskih beskraja. Spas je uvijek u subjektivnoj imaginaciji, kao i u kolektivnoj argumentaciji pogrešaka, jer, kontekst može sve opovrgnuti i opravdati. Filozofija vrišti u nijemoj demagogiji, ona upija zaudaranje karikaturalnih vrijednosnih paradigmi. Politika je denotacijska stvarnost, ali imaginacijom ona može postati konotacijski sustav nekih drugačijih i složenijih značenja. Pitanje je je li čovjek sa svojim cjelokupnim identifikacijskim kalupom više biće denotacije, ili biće konotacije? Mislim da je podjednako. Čovjek je osuđen na vječno nadilaženje ljudskosti.
Denotacija političkih programa je izložena, a konotacija je svaki mogući aspekt ljudskog stvaranja posebnog svemira. Politika je naravno svemir pun sjajnih zvijezda i plamtećih isijavanja probušenog svjetla gdje se komunikacijski blokovi neprestano množe poput etičke lakrdije koja slonovski gazi po ljudskim umovima i konstruktivno stvara, revno i vrijedno, frustraciju i potom žaljenje, jer, politički programi na svakom raskršću, baš svake povijesti, postaju tek pojmovno – potrošena i izmanipulirana hrana, bez imalo etički hranjivih nutrijenata. Za razliku od denotacije, konotacija je bogatija značenjima. U konotaciji se barem možemo spasiti vlastitim imaginacijskim procesima, za razliku od denotacije, gdje je sve objektivno i egzaktno, profesionalno šturo i uvjerljivo pitko, naime, politika je nekome profesija, izražavanje manipulativnih strateški oblikovanih smjerova unutar vječnog procesa apsurdne dinamike mikropovijesnih proteza kojima je osnovna građa presveta institucija rata, gomilanja vrijednosti i sveopće pljačke poetskog bitka od strane gramzivih čudovišnih masa pokvarenih umova koji zaudaraju na bestežinski linč sladostrasne nekrofilije. Činjenica je da svaka konotacija provedena kroz povijesni sustav vrijednosnih nakupina postaje denotacijska struktura. Ali, može li uopće biti drugačije, subjektivni svemir uvijek postane usisan objektivnim tautološkim hermeneutičkim praksama i svaka individua ima svoju internu politiku i tajnovitu spilju u kojoj je sakrivena bol i rana, koje se ne mogu, ili ne znaju pretvoriti u mudrost i estetiku, ali, to je uostalom zadatak pjesnika, osobnu ranu i bol pretvarati u kolektivu dostupnu mudrost, ah, stvarno, nije li to slatka politika na raskršću skliskih ideograma uvjeravanja u istinu koja voli odijevati odjeću preslatkih laži?
Politika je vozilo, jedan od najvažnijih kulturoloških izuma i proizvoda, jer o prijevozu ovisi cjelokupna mobilnost suvremene civilizacije. Oj, politiko, stvarno si pragmatična bludništvu sklona hibridna ljepotica – ljepotan. To pak znači da na političkim amortizerima počiva civilizacija i njeni odražaji u svirepoj mašineriji povijesti.
Denotacija mojeg identiteta je moj osobni broj, oib, datum rođenja, mjesto rođenja, tjelesna visina, obrazovanje i sve ono što se može nekim objektivnim ključevima definirati. Naravno da i ja imam svoju subjektivnu i internu političku strategiju u oblikovanju životnih konstelacija, dakle, pogrešno je pretpostaviti da sam ja razočaran u pojam politika. To je uzvišen pojam, razočaran sam u kolektivnu političku praksu u rukama moći (ekonomske, vojne, gospodarsko ideološke), u ono što ljudski egzistencijalni fenomen čini od pojma politika. Međutim konotacijski beskraj je moj cjelokupni životni angažman i opredijeljenost prema emaniranju mog života u bitak. Istina o boli, ili, bol o istini, u političkom diskursu, to je vješta simultanka paradoksalne šlag – laži.
Objeručke prihvaćam odgovornost i vlastite dronjke pohabane etičke logike, ali unatoč opskurnoj tematici i divnoj staklenoj iskrenosti koja me razapinje, ostajem pri svojem stavu; Svijet bez politike nokturno sablažnjive mašinerije je moguć, ali ta politika bez svijeta nije moguća, jer svijet ju hrani i daje joj konstantno žrtvenu infuziju smisla.
Znači konotacija je bogatija i izvornija, ali denotacija je bitna da bi se odredilo objektivno mjerilo neke egzistencije. Moćno uvjeravamo druga bića u vlastitu ispravnost i u vlastitu težinu u bivanje koje je obojano divnim razlozima i koje gnječi ideale i pretvara ih u opojno vino zabluda. Pretvoriti sebe u poslušnika, ili u buntovnika, to je mjerilo vaganja vlastite karakterne određenosti, dakle, unutrašnje političke atmosfere u kojoj opstajemo ili se gubimo kao lišće u jesenskoj magli. Zato je dobro razgovarati i tišinom svjedočiti apsurd i drijemež postulata raznih filozofema u logičkoj super distanci i glazbeno – metafizičkoj transmisiji predivne katastrofične trans – dileme – obožavanja pojmovanja i narativnih modeliranja događaja – emaniranja energije. U politiku se uglavnom zaluta na raskršću života, a oni sretnici kojima je politika izvor novca s kojim kupuju slatke bombonjere silueta i friziranih čvorova svijesti, uglavnom dobro znaju podesiti svoje unutrašnje kompase i naći mjeru u odnosu na pozicioniranje vlastitog identiteta i interesa u političkoj areni gdje zvijeri i anđeli igraju ljubav.
Dovoljno je znati da su ljudi bitni i višeslojni. Pogledam u kišni dan i vidim da je politička organizacija kišnih kapi savršeno usklađena i simfonijski sinkronizirana. Višeslojnost ljudskih političkih struktura je napeta konstrukcija divnih balona koji i mirišu i zaudaraju. Često se nađem u političkom nesporazumu s vlastitim emocijama i mislima u odnosu na nedosljednost vlastite priče u relaciji; ideja – praksa. Svakodnevno se uvjeravam kako sam kozmički bitan, pa makar samome sebi u ovoj divnoj ljušturi bivanja, čak i neovisno o makadamu krvavih emanacija varljivih političkih narativa u globalnim diskurzivnim poljima. Naravno, sve ovisi o raspodjeli ljudskog individualnog interesa za određene aspekte svjetova. Nekome je najvažnija politika, nekome odvijači i let lampe, nekome kafići i bilijar, nekome šah, nogomet, odjevni artikli, svaki čovjek ima svoje polje interesa, ambicija i želja, u svakome od nas živi burna politika između snova i realnosti, između gladi i dostupnosti hrane koja nas drži na metafizičkom i fizičkom životu. Denotacija je uvijek u temelju neke identifikacije. Sada je dosta bitno da se stvari ne pobrkaju. Unutar carstva pojmovne kombinatorike, ljudi nalaze vlastite smislene relacije i nastoje sebe postaviti u smjeru zadovoljstva, odnosno, um je veliki silnik. Ljudi su skloni od svega napraviti priču, tako je valjda slađe. Uostalom, svaki aspekt postojanja je način preraspodjele energije. Loviti se s nerazumnim stanjima ponekad je također moćna konotacija. Sve je bitno i važno.
by Barezi
