Ciklus O zaboravu i zaboravljenima je posvećen materijalnosti zaborava, koja se najjače manifestuje u zaboravu konkretnih tela. Tragovi materijalnog zaborava očitavaju se kao prazna mesta u društvenom, političkom, istorijskom, ekonomskom, kulturnom i emotivnom tkanju jedne zajednice. Pitanje o zaboravu je ključno za današnju Srbiju jer se, u krajnjoj liniji, neposredno bavi pitanjem traume i na individualnom i na društvenom nivou.
Južnoslavenske se književne historiografije već dva desetljeća žustro otimaju oko nacionalne pripadnosti opusa Ive Andrića. To se može razumjeti kao implicitan polemički odgovor na teze inozemnih slavista, iznošene od kasnih šezdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, o pripadnosti toga djela višenacionalnoj (habsburškoj ili jugoslavenskoj) kulturi. U predavanju ću braniti tezu da se i “kozmopolitsko” i nacionalno svrstavanje Andrićeva djela podjednako grade na zaboravu postimperijalne traume koja je bila formativna za njegov književni razvoj. Pisac odrasta u razdoblju silovito ubrzane smjene državnih tvorevina na istočnojužnoeuropskome prostoru. U vrijeme njegova školovanja na bosansko-hercegovačkom tlu, habsburška višenacionalna kultura u samo nekoliko desetljeća zamjenjuje višestoljetnu osmansku višereligioznost; po završetku njegova studija, jugoslavensko-državna višenacionalnost potiskuje svoju stoljetnu germansko-imperijalnu prethodnicu; kad mu je bilo 37 godina, parlamentarna monarhija ustupa mjesto diktaturi, a nakon samo 16 godina kraljevu diktaturu smjenjuje socijalistička republička federacija. U okolnostima tako neumorne rekonfiguracije identifikacijskih matrica, obrasci individualne političke, socijalne i emocionalne pripadnosti podliježu uzastopnoj destabilizaciji i razgradnji. No oni zapravo nestaju samo iz javnoga života, seleći se u apokrifni prostor velikog “laboratorija za buduću reanimaciju”. U godinama neposredno nakon katastrofe, cijeli se istočnosrednjoeuropski „postimperijalni konglomerat“ na taj način profilira kao trusni interregnum neistovremene istovremenosti, vječno tranzicijsko doba skrojeno po načelu ili-i-ili – ništa nije zauvijek prošlo, čak i sama smrt je privid! Pojedinci se s takvim vampirskim stanjem odumiranja (post)imperijâ koji se uporno odbijaju upokojiti nose na različite načine, ovisno o geopolitičkom, etničkom, socijalnom, ekonomskom i kulturnom položaju što ih u njemu zauzimaju. Iako s austrijskim međuratnim piscima (poglavito židovskoga kulturnog naslijeđa), pogođenima istom postimperijalnom traumom, dijeli dubinsko nepovjerenje prema bilo kakvoj pozitivnoj nacionalno-političkoj identifikaciji, Andrić, nasuprot tim ovlaštenim imperijalnim sljednicima, razvija suptilnu pripovjednu strategiju sustavnoga otimanja pripadnosti specifičnu za razvlaštenu (post)imperijalnu periferiju. Njegovo dosljedno izuzimanje iz pripadnosti, koje prešutno preduhitruje sva svrstavanja što će njegovo djelo snaći za života i poslije njega, interpretirat ću u ovom predavanju kao geopolitički i kulturno lociranu “tehnologiju sebstva” koja ima drugu motivaciju i posljedice od naizgled iste tehnologije što je nalazimo u djelu njegovih eminentnih austrijskih suvremenika. (Vladimir Biti)
Prof.dr.sc. Vladimir Biti – komparatista i slavista – Diplomirao komparativnu književnost i jugoslavistiku, od 1993. bio je redovni profesor, a dve godine kasnije šef Katedre za teoriju književnosti Odseka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1985. stipendija Alexander von Humboldt. Osnovao Hrvatsko semiotičko društvo i predsedavao njime do 1998. Godine 1994. član Executive Committee International Association for Semiotic Studies u više puta obnavljanim mandatima. Sekretar Committee on Literary Theory International Comparative Literature Association (1998) i  njegov predsednik (2001), a od 2004. član Executive Bureau iste organizacije. Član je Supervising Committee od 2003. u projektu National Learning: Scholars and Cultural Nationalism in the Nineteenth Century (Faculty for Humanities and Huizinga Institute, Amsterdam). Gost-profesor Univerziteta u Grazu 1997, Univerziteta u Beču 1999. godine, a 2003. Univerziteta Humboldt u Berlinu. Od 2007. član Academia Europaea.

Od početka osamdesetih objavio je niz književnoteorijskih knjiga i studija među kojima Bajka i predaja, Interes pripovjednog teksta, Pripitomljavanje drugog, Upletanje nerečenog, Pojmovnik suvremene književne teorije, Strano tijelo pri/povijesti, Literatur- und Kulturtheorie, Doba svjedočenja. Autor niza tekstova objavljenih u domaćim i stranim časopisima i urednik pet zbornika. Osim književnom teorijom i modernom južnoslovenskom književnošću, Biti se bavi pitanjima estetike i filozofije istorije. U štampi je njegova knjiga Tracing Global Demokracy: Literature, Theory, and the Politics of Trauma.

http://www.degruyter.com/view/product/466501