0

Mario Lovreković: Pesme

605634

Za Ines

 

Rijetko kada sam ti nešto lijepo dao.

Uz mene hodaju samo tuga i bol.

ne znam kako je tvoje malo srce toliko veliko,

da prati moj korak koji je i meni težak.

Izvor si iz kojega pijem život,

cilj si zbog kojega ne napuštam označeni put.

A tako lako je skrenuti,

tako lako je ostati žedan.

 

Možda se bojiš i sumnjaš u moju ljubav,

ali nemoj; dobiti ćeš sve!

Možda ne lako i brzo kao drugi,

ali hoćeš.

Zato sve naše i vrijedi više, jer teško se steklo,

a mi znamo čuvati.

 

Svaka tvoja suza moj je neuspjeh,

a ne volim kada plačeš.

Ne volim niti kada šutiš,

a ja te tjeram na to.

Ponekad su mi usta kao kameni prolaz

koji drugi ne vide, a ušli bi u špilju.

 

Unutra je težak zrak i osjeti se tuga,

pa ih ne puštam; da ne osjete „to“ što trga dušu,

to što je nasljeđe…

Tu nema borbe – to je jednostavno tako..

 

Gledao sam te i kada sama sjediš,

čekaš da ti dođem i poklonim nježnost,

a ja sjedim na drugoj stani i čistim um

brutalnim riječima koje pomažu samo meni.

Sebično ili bolje tako nego da trpiš i to?

Ne znam…

Neću da trpiš bilo što,

ali kada boli neka boli mene, samo mene,

a znam da si tu…

 

Ostani ljubavi, jer bez tebe ne bih spoznao život

i nikada ne bih osjećao sebe u dva dijela;

nisam jednina, a uz tebe nas je puno…

 

 

Zbogom…

 

Ne znam zašto sve to više pišem.

Samo užas nalazim u riječima.

Kao da to više nisam ja.

Zar je samo smrt prisutna?!

Nema više niti zraka,

nema niti boja.

Odlazim u zadnjoj solaži licemjerja;

pjesmi uskrsnuća;

četvrte dimenzije…

 

Stara adresa više ne postoji –

pronaći me ne možeš…

 

 

ŽIVOT

 

Mrtva koža trga mi se s lica,

zaražena duša stotinama mrtvih klica,

uši pune zvuka pjesama mrtvih ptica,

tisuće koraka putevima mrtvih ulica.

 

Mrtva suza pala je s tvog lica,

za sve mrtvo jednako smo krivi,

jedino mrtvo što još uvijek živi,

mrtvo srce što još uvijek kuca.

 

Objavljeno u: Poezija&Proza

Spremi

Komentariši

Submit Comment
© Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |