Moja stanja su ionako dosta obojena maštom, odnosno, svaki oblik djelovanja svoj početak
ima u imaginarnoj formi duha, ako prihvatimo činjenicu da je čovjek i prirodno i duhovno
biće, prirodno biće, a i biće kulture. Sve se događa između denotacije i konotacije. Danas je
dovoljno sve podesiti prema načinu funkcioniranja konotacijskih beskraja. Lavovi i kraljevi
proizlaze iz imaginarnih konstrukcijskih polja društvenog tkiva. U odnosu na slobodnu volju,
ali i robovanje idealima, događa se identitet sa svim svojim implikacijama i
aksiološkim/vrijednosnim jednadžbama. Sve u tom smislu postoji u odnosu na teoretsku
pojmovnu konstrukciju i djelatnu egzistencijalnu praksu u polju uvjerenja, stavova, gabarita
egzistencijalnih emanacija, koji su uvijek ograničavajuća forma. Identitet i identifikacije,
kalupi i norme, vrijednosni sustavi koji definiraju identitet (nacionalni, društveni, ljudski,
individualni, kolektivni), sve su to konstrukcije koje su promjenjive i suštinski se odnose na
ego i osobnost, odnosno na sve ono što je u ljudsko biće ugradilo iskustvo u svim relacijama
osjetilnih manifestacija i jednadžbi. Ego strukture ljudskih gabarita su ograničenja koja
proizlaze iz vezivanja za maske i uloge i za nepoznavanje vlastite suštinske prirode, koja je
kozmička istina i prirodna činjenica, neovisna u svojoj jezgri od kulturoloških slojeva koji su
ustvari namotani oko nje. Želim definirati oslobađanje od antropomorfnih naslaga, stvaralački
proces je bitniji od proizvoda samog, angažmanom savjesti ispraznost estetike može se
transformirati u disciplinu etike. To je moj konceptualni rad iz 2003. godine. Taj rad je
svakako moja životno – stvarateljska doživotna poetsko – djelatna forma umjetničkog
djelovanja, ali, ne želim se zavaravati, osloboditi se vezanosti i ovisnosti o identitetu i o
svemu onome što se za njega vezuje, veliki je poduhvat i veliko putovanje duha u smjeru
spoznavanja duše i svega onoga od čega je ona formirana u ljudskom egzistencijalnom
iskustvu. Tako ja i na kraljeve i na lavove gledam na poseban način, jer, sve što sam u životu
apsorbirao i doživio jednostavno je građa mojeg bića, ali nastojim se ne vezivati za te
sadržaje, jer jedino je moja suština ono putem čega mogu ostvariti svoj odnos sa svjetovima,
koji je ispravan, korektan i dosljedan, dakle, možda pomalo nihilistički djeluje, no, sve
društvene vrijednosti i značenja, pa tako i kraljevstva, identiteti i naslijeđa, sve je to dio ega, a
tek ogoljavanjem sebe, od ega i identifikacija, možemo spoznati tko smo ustvari, možemo
spoznati suštinu po kojoj smo energetska bića/svijest koja je samo u ulogama bivanja
čovjekom. Jer, lako je definirati objektivnu činjenicu određenog stanja i postojanja, ali
konotacijska jednadžba zahtjeva od stvaratelja određenu imaginacijsku formu koja je
proizvod napora. Sve ima svoju denotaciju i konotaciju. Sve se prostire između želja i
prostrane metafizičke zemlje uvjerenja koja svoju manifestaciju oblikuju kroz zakone fizike.
Čovjek je kao biće suštine povezan sa svime u ljubavi, a kao biće razlika i odijeljenosti je u
svojstvu ego identiteta i tradicionalnih normi, dakle, svi mi ipak jesmo između bivanja i
snivanja. To pak možda znači da se stvarnost uvijek čita u odnosu na neku objektivnu i
provjerenu činjenicu koja se ne mijenja ovisno o nekim željama, prohtjevima, ili namjerama.
Denotacija u životu je ljudska tjelesna konstitucija, način pozicioniranja bivanja u odnosu na
cjelokupnu situaciju skladanja dojmova. Život je zagrljen objektivnošću do one mjere do koje
se stvarnost postavlja u odnos prema potrošaču te stvarnosti. Tako, svaka stvarnost nikada nije
potrošena dok god ostaje memorirana unutar nekog sustava memorije i u odnosu na
pozicioniranje sklopa prisjećanja. Tako je obilježena 1100. godina Hrvatskoga Kraljevstva, u
Čabru 30. travnja 2025. godine. 1100. godine možda je jedna bubamara iz zemlje Lokororije
bila sasvim sigurno podešena, pogotovo ako je bila superfuturistički vizionar, u nastojanju da
prognozira događaje 2025. godine, pa je otišla u trgovinu letećim krilima i sletjela na livadu
iskonskog smisla i malo zavirila u svoje vrijeme shvativši da i u njeno doba, dakle, 1100.
godine, vladaju kraljevi nad zemljom ljudskom, kao što će vladati i 2025. godine, samo što će
biti odjeveni u drugačiju povijesno – strukturnu odjeću i ekonomsko – političku stratešku
preraspodjelu moći. Hrvatsko Kraljevstvo 925. i Hrvatska država 2025. relacije su beskonače
i poetski neiscrpne, svakako, to je bitno čovjeku koji svoj sustav vrednovanja veže i povezuje
za nacionalni identitet i za nacionalno – političke gradbene tvorbe, međutim, ja, kao neki
zasebni super entitet, mogu biti kao ljudsko biće u ovozemaljskom izdanju u nekoj državi i u
nekom institucionalno – nacionalnom formalnom kalupu, ali, svi mi zajedno, ipak smo samo
ljudi, a država i politika su institucije koje nam usađuju identitet i identifikacije, međutim,
slobodan od identiteta, mogu reći, da sam kao poetsko biće/bitak, neovisan o bilo kojoj
pojmovnoj klasifikaciji, pa tako sam slobodan i od identiteta, čak i nacionalnog i individualno
– ego – strutkuralnog, no, to je samo moje iskustvo i ne dao mi bog, ili bilo koji kralj, da to
namećem kao opće i opširno objektivno – kolektivno pravilo. Sva sreća, subjektivizam je
postao hiper konstrukt i godine prolaze, ali ne i ljudska uvjerenja. Nihilistička amortizacija
volje i vjere je svakako poželjna kao infuzija pobune i revolta, kao svojevrsno poništavanje
čovjeka kao bića prirode i bića kulture, pa da bi napokon postao božje biće koje se hrani samo
svjetlom i tamom, a ne nužnošću ubijanja živih bića, ali pardon, možda sam malo previše
odlutao u transcendenciju i u imaginarnu snovitu mogućnost, ipak, bilo je lijepo tog dana u
Čabru i bez obzira na moj prkos, ili možda nedostatak jedne vrste svijesti koja je tautološki
bitna u opstanku u odnosu na egzistenciju ovisnu o novcu i državnim aparatima, Kralj
Tomislav je bio bitan u nekoj biti. Što i tko danas kraljuje! Politika je uvijek preraspodjela
moći. Kome treba vlast i može li čovjek biti neovisan o društvenim paradigmama, čovjek kao
pobunjena duh – životinja, ili, biti i postati neovisan o gabaritima kulturoloških i socioloških
strukturiranja identifikacijskih petlji! Ja još uvijek to ne mogu, pa ni kao robovsko/slobodni
pjesnik, još ovisim o mnogim egzistencijalnim aspektima državnih normi, o novcu, pa i o
identitetu, jer Hrvat sam i to je sastavni dio moje egzistencijalne matrice, a izvan te matrice
sam beskonačna potencija čak neovisna i o formi ljudskog egzistencijalnog iskustva, ha, mora
se priznati, to je totalno opičeno kraljevstvo. Svaka činjenica je uvijek podložna
promjenama jedino ako unutar nje postoji struktura koja može napredovati. Ali, neki
matematički zakoni su činjenično neopovrgnute prirode. U umjetnosti ono što postane
objektivna istina je nova struktura novog svijeta. Ako sam definirao vlastitu situaciju to znači
da sam na inteligentan način postavio sebe u odnosu na vlastita ograničenja i propuste.
Spoznati zakone vlastitih ograničenja znači na realan i zdrav način postaviti svoju prirodu u
odnos prema stvarnostima. Dakle, ograničen sam još uvijek, i moja sloboda u ovom tekstu i u
poetskoj viziji je uglavnom unutar ideje duha, pomalo duhovitog, dakle, lavovi i kraljevi
izvan kaveza tek su slobodni da budu.
Ponekad je teško promatrati povijesna zbivanja, kao da se ništa ne mijenja već tisućama
godina. Ljudi i dalje ratuju jedni protiv drugih i protiv samih sebe. Izvor nesporazuma je u
načinu korištena vlastitih potencijala, odnosno u relaciji između mogućnosti i realnosti,
odnosno subjektivnih želja i objektivnih činjenica. Uvijek postoji suradnja između principa
objektivnosti i subjektivnosti. Moja istina je da sam ovisan o određenim sredstvima i da bez
njih ne mogu živjeti, ali svaki čovjek je ovisan o hrani, zraku i vodi. To znači da je ljudskom
biću nužna ovisnost o određenim egzistencijalnim postulatima. Ako su hrana, voda i zrak
strukture ljudskog zemaljskog bitka, što je sa ljubavlju. Zastave, kraljevi, atributi moći, sve je
to super, jer djeluje i nešto stvara; Družba „Braća hrvatskoga zmaja“ – Zmajski stol u Rijeci,
zmajevi kao neprikosnovena istina neke dimenzije vatre, letovi i uvjeravanja, sloboda i milost
nasuprot dominaciji, Ogranak Matice hrvatske u Čabru, kako je to vrijedna institucija, koja je
toliko dala kulturi ovoga kraja u svim segmentima, institucija koja se svojim stvaranjem i
radom bori za vrijednosti koje smatra bitnim unutar svojeg programa, i hvala ti Matice što si
objavila svu moju dosadašnju poetsku i proznu književnu građu u obliku knjiga. Možda sam
paradoksalan, u tom raskoraku između duha i egzistencije, ali iskren, volim ovu Hrvatsku, i
ona je moja domovina, u njoj je stvorena moja ljudska krv, moja matrica ljudskosti, u njoj
živim, njen jezik me obogaćuje, čini, u njoj su meni dragi ljudi koje volim, i bez obzira na
identitete i identifikacije, nacije i nacionalnosti, svi smo ljudi, ali treba znati gdje živim i u
kojem prostornom miljeu ostvarujem sebe kao ljudsko biće u ovoj egzistencijalnoj matrici u
kojoj jesam Andrej Zbašnik. Samo naprijed Hrvatska, Lavovi i Kraljevi te čuvaju. Prvi
Čabarski lav bio je manji od sadašnjeg i uz njega je bio kao neki obelisk, a neka naklapanja
govore da ga je izradio Ivan Meštrović. Sredinom 30 – tih godina dvadesetog stoljeća lipu
pored koje stoji lav je trebalo porušiti, pa je tako porušen i taj prvi lav, nakon akcije rušenja
lipe i tog spomenika na to isto mjesto postavljen je novi lav koji se i sada tamo nalazi, gdje je
završio obelisk koji je bio pored prvog lava nije poznato. Ja – Jesam u Svemu, i Sve je u
Meni, Izvor sam, Neizmjerna Tama koja porađa Svjetlo Svjetova u Ljubavnom Plesu. Dakle,
Sve sam u Svemu kao i u Ničemu, Sve i Ništa, Beskonačna Nepojmljiva Istina, koja je
stavljena/ugrađena u Jezične Strukture Bitka, u ovozemaljskom Iskustvu.
Činjenica je da je Ljubav univerzalni element koji postojanje pretvara u smisao i svrhu. Iako
je denotacija osnovno mjerilo objektivnosti, to ne znači da je ona i jedina svrha. Sve što
postane povijesno artikulirano kao neka vrijednost je denotacijskog karaktera, bez obzira
koliko se bazira na konotacijskim beskrajima. Odnosno, sve postaje vrijednosna činjenica, u
onom trenutku kada se pretvori u povijesnu paradigmu. Na taj način i konotacija teži srastanju
sa povijesnim tkivom. Povijest je bitna, ali ne i robovanje povijesti. Država je bitna, ali ne i u
smislu poništavanja individualnosti, sve je bitno, jer sve svoj izvor i svoje ušće ima u Ljubavi,
a Ljubav, ona je Duhovna sila koja stvara i razara život, u svim manifestacijama, ugodnim i
bolnim.
Informatički nomad
by Barezi
