Marijan Grakalić (68), hrvatski pjesnik, romanopisac, publicist, novinar i urednik, član je PEN Centra u Bosni i Hercegovini. Autor je više od dvadeset knjiga, među kojima su najznačajnije „Vojničke pjesme“, zbirka pjesama o Domovinskom ratu, romani „Bivši čovjek“, „Gledajući u noć“ i „Posljednji Štignjedeci“. Napisao je i historiografsku monografiju „Duhovnost novog doba“, koja je literatura za studije filozofije, sociologije i politologije. Prve književne tekstove objavio je 1976., a sljedeće godine proslavit će 50 godina književnog rada. Kao novinar snažno je obilježio 1980-e, pišući u Poletu, Startu, Danasu i drugim publikacijama tog vremena.

Iako teško bolestan, Grakalić stvara u svom novom „rodnom gradu“, Blaževdolu, blizu Svetog Ivana Zeline, sela udaljenog tridesetak kilometara od Zagreba.

Piše; Ivica Radoš

– Nakon amputacije desne noge, nabavili ste malu zelenu kosilicu kako biste mogli otići po kruh i kavu?

– Prije dvije godine, nakon nekoliko operacija na prstima i stopalima, noga mi je amputirana ispod koljena. Sada imam protezu, ali ne mogu puno hodati.

Od moje ulice do prve značajnije ustanove u Blaževdolu ima oko kilometar. Budući da ne mogu toliko hodati, vozim kosilicu, pazeći da me ne ugrize susjedov pit bull, kojeg često puštaju na ulicu bez nadzora i voli napadati bicikliste, traktore… Dakle, ne nedostaje mi uzbuđenja.

– Čujem vas kako se žalite prijateljima da vam je proteza neudobna i da je “iz Drugog svjetskog rata”?

– Proteza je problem jer je teška, ali važno je da ne uzrokuje dodatne ozljede.

Napravili su mi drugu protezu, lakšu, ali oslonac je bio na dnu panja, koji je bio zgnječen i počeo je crniti.

Zato sam odustao od toga i vratio se ovoj, kako kažete, “partizanskoj”, i noga mi se oporavila. Te proteze su same po sebi filozofija, volio bih pronaći onu koja bi mi omogućila lakše kretanje bez ikakvih neželjenih posljedica.

– Kako to da živite u Blaževdolu, selu blizu Zeline?

– Za mene je Blaževdol gotovo mitsko mjesto. Naravno, ne samo simbolično, zbog imena, već i zbog prepoznatljive atmosfere karakteristične za male prigorske zajednice.

Davno sam ovdje dolazio s pokojnom Jasnom Babić. Napisala je djelo o posljednje četiri hrvatske vještice, koje su bile iz Blaževdola. Ne znam što se danas dogodilo s tim rukopisom, ali se nadam da ga je netko od vaših poznanika sačuvao.

– Unatoč vašem invaliditetu, aktivni ste u lokalnoj zajednici i kulturnom životu u Zelini.

– Mogao sam prije više učiniti. U Blaževdol sam dovodio prijatelje, umjetnike, pjesnike i glazbenike koji su besplatno nastupali i donosili prave događaje. Bili su tu Ibrica Jusić, Pero Kvesić, Drago Štambuk, Dražen Katunarić, Boris Lener, Renato Metessi i mnogi drugi.

Na te događaje dolazilo bi stotinjak ljudi kako bi upoznali autore i izvođače te doživjeli nešto novo. Organizirao sam i dva književna festivala u Zelini, koji su bili pod nazivom „Književnost u četiri godišnja doba“. Uključivali su suradnju triju gradova; Zeline, Pančeva i Sarajeva, a u svakom godišnjem dobu bili su u jednom od tih gradova.

To je uvelike doprinijelo kulturnoj atmosferi, prepoznavanju i zbližavanju te dijalogu autora iz različitih sredina.

Posljednje dvije-tri godine radim kao kustos Galerije „Kraluš“ u Pučkom učilištu u Sv. Ivanu Zelini. Posljednja izložba bila je o prvom hrvatskom stripu „Maks i Maksić“ iz 1925. godine. Tom prilikom objavili smo i knjigu s tim stripom, a projekt je vodio naš kolega, novinar i povjesničar stripa Veljko Krulčić.

– Vaša nova „domovina“ postala je tema?

– Na neki način, Zelina i Blaževdol postali su i moje književne teme. Prvo u fotopoetskoj monografiji s fotografijama Zorana Osrečka “Po dragomu kraju”, u romanu “Posljednji Štignjedeci”, stripu “Svemirska kraljevina” i haiku zbirci “Samurai šanka” koja je trenutno u trećem izdanju, ovaj put s karikaturama Stive Cinika.

– “Vojničke pjesme”, vjerojatno najbolja dobrovoljačka zbirka poezije, ugledala je svjetlo dana prije tri godine. Kako to da ste odlučili napisati ih i objaviti gotovo trideset godina nakon rata?

– Prije svega, osjećao sam obvezu, ne pretencioznu, naravno, da kažem nešto o tom iskustvu i razdoblju. Pokušao sam da “Vojničke pjesme” pokažu bit onoga što se događa osobi suočenoj s ratom. U tom smislu, ova zbirka je univerzalna iako sadrži narative našeg Domovinskog rata.

Ukrajinski pisac preveo je desetak pjesama i objavio ih na jednom od svojih književnih portala. Kaže da su dobro čitane.

S druge strane, neke od tih pjesama uvrštene su u antologiju hrvatske antiratne poezije, koja uključuje stotinjak drugih autora.

– Niste još promovirali zbirku „Vojničke pjesme“?

– Zbog bolesti još nije bilo promocije „Vojničkih pjesama“, ali se nadam da će se to ipak dogoditi.

– Recite nam nešto o svojoj epizodi iz vojnog života?

– 1991. bio sam u Odredu za veze Glavnog stožera, a 1995., odmah nakon Operacije Oluja, u samostalnom bataljunu Pukovnije „Kralj Tomislav“ u Glini, Topuskom, a kasnije i na rijeci Uni.

Bilo je to prilično široko i raznoliko iskustvo. Naime, 1991. smo, da tako kažem, krpali stvari kao vojska, dok je 1995. već postojala dobra organizacija i djelovanje. Ta iskustva rata, obrane i oslobođenja naše zemlje glavni su sadržaj spomenute zbirke pjesama „Vojničke pjesme“. Evo jedne:

BALADA O STRAŽI

Kad se sve oči okupe

sve oči su u istoj liniji

i nitko drugi nije s nama

osim crvenog oblaka

koji plovi prema zapadu nebom

gdje će umrijeti na kiši.

Naše su duše spremne

okusiti zemlju i smrt.

– Poznati ste kao „ljevičar“, a istovremeno pišete prekrasne stihove o Domovinskom ratu? U očima i mislima prosječnog hrvatskog ljevičara, ne idu li te stvari zajedno?

– Domovinski rat bio je ljevičarski u svim svojim karakteristikama, naši vojnici i heroji bili su normalni mali ljudi koji su ustali protiv nepravde i ropstva. Pripisivati ​​im bilo kakva druga značenja i oznake bilo bi neozbiljno i neistinito. Bio je to Davidov rat protiv Golijata, zapravo rat te radničke i Domovinske obrane Hrvatske protiv ugnjetavanja.

Bez potomaka ljevičara, hrvatskih komunista i partizana, nikada ne bismo dobili taj rat.

– Vi ste jedan od rijetkih pisaca koji se sjetio babilonskih glinenih pločica, poznatih kao „Razgovor čovjeka i njegova Boga“, starih više od 3500 godina i napisanih klinastim pismom. Gdje je sada Bog ukrajinskog vojnika?

– Često mi se čini da je Bog u biti tragična osoba. Nadam se da će imati puno više milosti prema ukrajinskim vojnicima nego prema dušama koje su poginule u svim našim ratovima u 20. stoljeću, a koje se, nažalost, bestidno koriste za političke i ideološke iluzije, bez ikakvog pijeteta i poštovanja. –

– Kako ste postali član bosansko-hercegovačkog PEN centra, a ne hrvatskog?

– Član bosanskog PEN-a postao sam na prijedlog prijatelja pisaca iz Bosne i Hercegovine.

PEN je međunarodna organizacija osnovana u Londonu 1921. godine, s namjerom da se suprotstavi gušenju slobode izražavanja u vlastitoj zemlji, ali i svugdje u svijetu.

Također, PEN je važna institucija koja promiče i zagovara međusobno poštovanje među narodima, kulturama i politikama, te zagovara humanizam i čovječnost u miru i jednakosti.

Ne vidim nikakav problem u tome da sam član ove međunarodne organizacije u Bosni i Hercegovini, a ne u Hrvatskoj, jer su postulati isti.

– Jergović i Đikić napustili su bosanskohercegovački PEN centar. Taj centar promiče bošnjačku, bosansku, unitarističku politiku. Vi ste njegov član unatoč svemu. Objasnite?

– Ne mislim da su ovdje svi, kako kažete, “unitaristi”, ali poštujem njihovo pravo da to budu. Zapravo, iako se s tim ne slažem, potpuno sam demokratski za to da budu što god žele, sve dok to ne krši osnovna načela na kojima se temelji misija PEN-a kao međunarodne organizacije pisaca i umjetnika.

– Kako to da su vas zaboravili u Hrvatskom društvu književnika? Je li vas itko od njih ikada nazvao i pitao kako ste, mislim na vaše kolege pisce i pjesnike?

– Nisam dugo član te udruge. Tražio sam da me se izbriše iz članstva jer se nisam mogao pomiriti sa sebičnim ambicijama pojedinaca i koterija. Osim toga, u to vrijeme se javilo više pisaca. Naime, u trenutnoj situaciji država je najveće “tržište” za pisce, kao i neki međunarodni projekti i rezidencije. Tamo se sve događa kao na slici “mali ribnjak, puno krokodila”. Pa, neka se sami grizu.

Inače, često se čujem s prijateljima piscima – Nenadom Popovićem, Predragom Raosom, Enesom Kiševićem, Borom Radakovićem, Milkom Valentom itd.

– Što mislite o recentnoj (u posljednjih 20-ak godina) hrvatskoj prozi i poeziji? Čini se da, na primjer, imamo pisce, ali nemamo romane?

– Nedostaje jakih tekstova, pjesama i književnosti. Fragmentacija društva vidljiva je i u književnosti. Mislim da nove autocenzure proizlaze iz trenutnog uvjetovanja slobode pisanja i izražavanja institucijama.

Dakle, ne postoji slobodno tržište knjiga i književnosti, a samim tim nema ni prave slobodne misli. U tom pogledu pali smo puno niže od razina koje smo prethodno dosegli.

– Na čemu sada radite? Što je aktualno u vašem radu?

– Radim na rukopisu poetskih spisa pod nazivom “Akademija amputiranih” koji se odnose na iskustva iz bolnice, amputacije, toplica i života koji se puno promijenio. Naravno, ne samo fizički. Okolina na vas sasvim drugačije reagira kada ste invalid jer ono što je bilo normalno više nije normalno. To se odražava na sve sfere života i ljudskih odnosa, pa se čini vrijednim zabilježiti.

– Mislim da, svejedno, nije bilo lako Gornji Grad zamijeniti Blaževdolom?

– Gornji Grad je naš hrvatski i zagrebački Helikon. Pravi primjer u kojem se sve naše povijesti, sreće i nesreće, susreću na očigled. I stvarne i mitske i nestvarne.

Ako želite zamisliti neko legendarno zlatno doba, ne možete bez Gornjeg Grada. Time se bavim u nagrađivanom romanu „Bivši čovjek“ koji sam objavio 2015.

Gornji Grad je zaista primjer našeg višestoljetnog multikulturalizma jer tamo nisu živjeli samo Hrvati, već i svi ostali (Česi, Mađari, Nijemci, Talijani, Srbi itd.). Zapravo, naša najstarija ulica nazvana po stranom toponimu je Venecijanska ulica, koja se proteže sjeverno od istočne strane Markovog trga i u kojoj su nekoć živjeli trgovci iz Venecije i Firence koji su radili u trgovinama na Kamenitim vratima. Poticali su izgradnju crkve sv. Marka na temeljima starijeg slavenskog hrama boga Peruna.

Profesor Belaj smatrao je da temelji to dokazuju, a koji su napravljeni od drugačijeg, bijelog kamena ispod crkve.

Na kraju Mletačke ulice nalazi se “Cinkuš”, stara gostionica i galerija u kojoj već petnaest godina organiziram izložbe i održavam jednom godišnje Gornjogradski književni festival. Tiskao sam deset zbornika radova s tog festivala, a svi su dostupni na mom blogu “Radio Gornji grad”.

To je na neki način posveta tom zamišljenom i idealnom Gornjem gradu, potpuno drugačijem od senzibiliteta i uskih pogleda naših književnih i ostalih malograđana.

– Tijekom demokratskih promjena pokrenuli ste Azur žurnal. Kao novinar i publicist, jeste li bili jako angažirani?

– Bilo je to turbulentno razdoblje. U to vrijeme bio sam urednik Azura, časopisa i izdavačke kuće. Godine 1989. objavili smo ediciju intervjua s gotovo četrdeset ili više čelnika političkih stranaka u Hrvatskoj, što je u to vrijeme bila potpuno nova stvar. Sve važne osobe bile su tamo – od Tuđmana, Paradžika i Budiše do čelnika transrodnih i transnacionalnih stranaka.

Svima sam dao istih 12 pitanja, naravno, nisu morali odgovoriti na sva. Rezultat je pokazao do tada, pa čak i danas, neviđenu političku pluralnost. Istu onu koja je oslabila i gotovo nestala tijekom rata. Bio je to i naš prvi politički časopis, koji se pojavio puno prije Globusa, Slobodnog tjednika i sličnih publikacija.

– Kao novinar, urednik i spisatelj svjedočili ste rađanju demokracije i države. Upoznali ste razne osobe 90-ih. Tko je, po vašem mišljenju, stvorio hrvatsku državu i kako se to dogodilo?

– Ustavna definicija Republike Hrvatske sadržana je u preambuli Ustava, u kojoj stoji da je Hrvatska država hrvatskog naroda, manjina i građana. To je potvrđeno i u državotvornoj praksi. Naravno, ne u onoj krčmi gdje su devedesetih pijanci bili posebno glasni, udarali se u prsa, vičući da su “državotvorni Hrvati” i gdje se taj termin nastojao upotrijebiti za novu društvenu podjelu imovine i političke moći, već u stvarnosti u kojoj su deseci tisuća ljudi, gotovo anonimni, činili sve što su mogli kako bi društvo i država opstali.

Ne mislim samo na branitelje, naravno, već na sve koji su na svoj način doprinijeli opstanku zemlje radeći svoje poslove i pomažući onima kojima je pomoć potrebna, posebno izbjeglicama. Izdvajati samo neke, a ignorirati druge bilo bi vrlo sebično.

– Recite nam nešto o svojim korijenima i poslu kojim su se bavili vaši roditelji?

– Moj otac, također Marijan Grakalić, bio je pjesnik i novinar u Vjesniku, a kasnije u Radničkim novinama. Do 1971. bio je i tajnik Matice Hrvatske za Istru. Kad smo živjeli u Puli, pokrenuo je časopis Istarski mozaik (Istra) i uređivao „Mare Nostrum“, antologiju hrvatske poezije o moru, 1989. godine. U Nakladi Matice Hrvatske objavio je vrlo važnu knjigu „Hrvatski grb i grbovi hrvatskih zemalja“, koja je, vidim, sada sveučilišni udžbenik. Napisao je i „Povijest hrvatske zastave“, ali, nažalost, nemam taj rukopis i nadam se da neće biti objavljena pod tuđim imenom. Danas se ljudi ničega ne ustručavaju.

Moja majka bila je prva snimateljica u bivšoj Jugoslaviji. Snimala je za vijesti, emisije poput „Jučer, danas, sutra“ i razne reportaže. U Zagrebu smo živjeli na Kvatriću, a njezina redakcija nije bila daleko, u Šubićevoj ulici. Volio sam ići s njom na posao. Čim bismo dobili zadatak, sjeli bismo u kombi. Ona kao snimateljica, zatim tehničari zvuka i rasvjete, novinarka i naravno – ja. Obišli smo dobar dio Hrvatske, a već kao mladić imao sam priliku upoznati razne likove tadašnje scene (Generalića, Račkog, Krkleca, Otona Glihu, Krležu itd.).

by Barezi