Konotacijska razina dozvoljava mi da se pretvorim u val i na razini teleportacije unutar određenja svijesti determiniram stanje tog dijela sveobuhvatnog oceana kao vlastitu estetsko – etičku kategoriju.

Učenički dom u Čabru aktivan je od 1962., a do koje godine je bio aktivan nisam saznao tu informaciju, u bazenu sveobličnih informacija, ta specifična, negdje je zaglavila i nije dostupna mojem kognitivnom labirintu.

Ali, 1962. događalo se svašta, kao što se i svake godine događa svašta, unutar mikro i makro povijesti i pripovijesti, što je dakle bitno, da li ono gdje se vrti najveća energija (fizička – novac, metafizička – zanos/ekstaza), ili povijesne vrijednosne maksime kao relevantne i bitne za kulturu i arhitekturu aksiološko/vrijednosnih sudova određuju smjernice koje opet definiraju kompetentni stručnjaci iz određenih oblasti, ipak, nije li to sve pomalo sumnjivo i protežno kao gabarit moći, jer svako teži nekoj vrsti moći, svjesno, ili nesvjesno, pa tko determinira povijesne vrijednosti, dakle, moćnici u ovom ili onom aspektu, ah, Nietzsche, i tvoja putanja isijavanja!!!

Ne znam do koje sam mjere oslobođen odgovornosti za događaje koji će se u nekom energetskom obliku događati na tom mjestu u vrijeme trajanja multidimenzionalne izložbe informacijskog beskraja, jer svi smo odgovorni za sve. Na izložbu su pozvani svi. Svi su ionako informacijski determinirani kulturološkim protezama i kulturnim gradnjama i nadgradnjama vlastitih slojeva identiteta. 1962. – 5. listopada – Dr.

No, prvi film o Jamesu Bondu, 25. listopada Papa Ivan XXIII preko Vatikanskoga radija obratio se »svim ljudima dobre volje« pozivajući na mir i okončanje ratnih napetosti. (izvor Wikipedija), stvarnost je stvarno razapeta između skromno savršenog Bonda, svevišnje Wikipedije, i poziva za mir i okončanje ratnih napetosti, ali, i papige imaju svoje pjesme, baš kao i aligatori neke svoje suvisle algoritme uspješnog preživljavanja.

Možete svašta realizirati i unutar svojih imaginacijskih formi.

Sve ustvari primarno i postoji na razini mentalnih formi, odnosno nematerijalnih medija. To znači, da je nešto čemu dajemo pojmovni ili slikovno – estetski kod, usustavljeno kao vizualna činjenica, ali, ponavljam, činjenice nikada nisu bile dovoljne, zar ne!, u odnosu na relacijske metaforičke i konstruktivno – logičke jednadžbe.

Sve je na kraju pretvaranje u svjedočanstvo zbivanja, učenici i ljudske mikro priče kao simboličko – energetske forme bivanja, oblikuju svjetonazore i mentalne akrobacije u vječnoj igraonici emocionalnih i mentalnih strujanja, ah taj ocean mogućnosti i vremenitost u postizanju ideala, realizacija plišanih strategija naučenog gradiva, umjetna inteligencija danas i nove mogućnosti stjecanja i korištenja ljudskih resursa, beskrajni i plemeniti potencijali.

Unutar organizma događa se konstantno preusmjeravanje energije i raznih strujanja. Konotacije su toliko moćne da od običnog smeća mogu stvoriti vrhunsko umjetničko djelo. Ustvari, sve postoji kako bi se opravdalo pred ništavnim sudom proturječja. Ako sam ja val i tako se prihvatim, nikada se neću osloboditi forme kazivanja sebe kao nečega nekorisnog, suvišnog.

Izložba rafiniranog smisla sveukupnih strašnih, prestrašenih i strahom obogaćenih isijavanja, postoji tamo gdje ja odlučim, čak i na otvorenom, van institucionalnom mjestu, strah ne treba olako shvatiti, a ni načine na koji se s njime možemo nositi, a ono kako bi morali, e to već pripada moralno – etičkim kulturološkim protezama.

Prije drugog svjetskog rata zgrada je bila u vlasništvu obitelji Ghizy.

Više nije bitno gdje se afirmira određeni umjetnički/životni proizvod, već gdje i na koji način stvaramo paradigmu osviještenih činjenica. Valovima beskrajnih konotacijskih strujanja prožet ću cjelokupni bitak svjetova, jer ja sam moćni duh koji plamti u okvirima i gabaritima ograničenog ljudskog egzistencijalnog iskustva, ali, iscjeliti ću svoju ljudskost, ili ju rastopiti i razgraditi u duhu, pa nestati kao povijesnost i postati vječnost.

Obitelj Ghizy, vladala je i gospodarila Čabrom.

Institucija obitelji je jezgra formiranja identiteta i ljudske osobnosti, a proturječnosti su stigmatično obilježje šizofrene manipulacije informacijama, dok proizvodi života kao vrijednosne maksime unutar poetsko – egzistencijalne činjenične građe života, formiraju istine i laži u toj luckastoj igri svjedočenja i dramatiziranja.

Nije potrebno stvarati vizualne poruke izvan samih sistema unutar kojih nastaju. Informatičko doba omogućilo mi je da cjelokupnu energetiku produkcije i afirmacije preraspodijelim unutar informatičkih sustava, joj, pa i naša tijela su informatički sustavi.

Prvi direktor učeničkog doma bila je učiteljica Anka Matečić, kuharica je bila Vera Repinc.

To pak znači da nema stvarnosti koja ne može biti kanalizirana kao djelo koje odašilje neku poruku, poruka je naprosto neizbježna, čak i u zombi asamblaž kutiji punoj gnjecavog mesa potrošene povijesti. Ako posjedujem konotaciju kao oruđe stvaranja umjetničkog djela to znači da sam moćan isto onoliko koliko sam i proklet. Ustvari, unutar imaginacijskih formi može se realizirati svaka forma učenja, jer sve ljudsko počinje u imaginaciji, živimo u svijetu organskog ustroja, gdje se razgradnja i gradnja međusobno nadopunjavaju, a misli i emocije kroje reakcije i odnose s paradigmom plesa kojeg nazivamo življenje, unutar konzumacije stvari, stanja, ideja i materije u raznim kombinatoričkim žanr – varijantama.

Nihilizam i pad svih vrijednosti, možda i prevrednovana milost, ili, katapultiranje straha u živčanu strukturu, da, možda je to cilj i svrha konačnog obračuna s plemenitom stvarnošću u kojoj jesmo kao zrno prašine u odnosu na kozmičke super dimenzije, a bitni, ah da, svome egu dakako, pa svako gleda svoja posla, zar ne, a tamo, u okoštaloj smjesi zabluda, tamo se primarno i realizira suđenje groteskne i karikaturalne stigme života koji eto dođe pa prođe u mukama plača.

Odakle onda dolazi ta potreba za komunikacijom?! Ta potreba da se nešto kaže i definira, u kuhanju ideala i simptomatičnoj arhitekturi izjedanja smisla i besmisla, u informacijskom kaosu i stimulaciji praskozorja, u kreativnom činu metafizičkog nutrijenta, coca coli i kofeinskoj paradigmi pokretanja događaja, a imaginacija kao ishodište problema i kao rješenje problema, zjapi u užasu letećih iluzija. Katapultirati identitet i ne – identitet, napokon, izgubiti svoju ljudskost.

Ako ću postati čisti idejni umjetnik, tada više uopće neću stvarati estetska djela, nego ću se zadovoljiti punjenjem vlastitog imaginarija, odnosno estetika će postati čista duhovna stvarnost koja se formira kao ideja, dakle, unutar prostora idejnih formi, možda počnem iscjeljivati sveukupnost, kao pravi učenik kozmosa i kao onaj koji je smješten u učenički dom u kojem su učenici koji su svojevoljno ili pak sudbinski napustili ovisnost o identitetu i postali bića oslobođena tereta individualne i kolektivne povijesnosti, a strah, ah, tog drevnog i čistog gospodina treba poštivati i od njega učiti disciplinu podnošenja i radosnog prepuštanja valovima slobode unutar vlastitih limita, odnosno, obrazaca.

Ali, nešto me doduše ipak goni da stvaram estetiku, odnosno da stvarnosti pristupam na kreativan način i to je moj jedini spas unutar forme ljudskosti u kojoj jesam u ovom iskustvu. To nešto je duboka unutarnja potreba, poriv i jednadžba bića koja me čini uopće mogućim i smislenim. Identitet je slojevito preklapanje utisaka, osjetilnih podataka i svega iskustvom stečenog i genetikom i biologijom naslijeđenog, formatiranje estetskih programa, programiranje ponašanja i pobuna unutar institucije društvenih stigmi, a konačni obračun s vlastitim programom kao šifriranim cvijećem, oh da, to je buđenje i aktivni uvid u moć gole istine.

Prva generacija gimnazije 1961./62. učenici su bili razmješteni po stanovima u Čabru jer još nije bilo učeničkog doma, gimnazijski program i struktura bila je doduše dobro postavljena.

Nihilističke armature pogodne su za one ljude koji su doživjeli na svojem životnom putu raspad identiteta, kao buđenje i otkrivanje svoje suštine, kao otkrivenje stanja u kojem više ne ovisimo o emocijama ni mislima, u kojem smo slobodni od svih veza i emocionalnih uvjetovanja, pa nam se spontano događa da postajemo bića milosti ljubavi svjesni njene okrutnosti i svih sila ego – struktura koje formiraju identitet i paradigmu ljudske priče.

Doista, katapultirati identitet u bezdan, to je izazov za onoga koji je pomirio ljubavnika i ratnika u sebi, koji je i Don Quiote i Don Juan i Luda i Muha i Strvinar i Čovjek.
Nastojim stvarati umjetnost kojoj je konotacija jedna dimenzija, a koja u svojoj konačnici ne podliježe estetskim zakonima koji nisu determinirani mojim osobnim subjektivnim činom, pa makar to bilo i rušenje povijesnih paradigmi vrijednosnih kalupa. Na taj način smatram da stvaram umjetnost koja ne ovisi o standardnim mjerilima.

Umjetnost je mogućnost svjesnog i voljnog odabira za biti u identitetu i biti izvan identiteta, u bolesnoj duši svijeta, iscjeljivati rane kao bivanje radosti u patničkoj biti ovog svijeta gdje bol trijumfalno zrači.

by Barezi