UVIJEK SMRT
Ptica mi je preletjela iznad glave… galeb, vjerovatno.
Uglavnom, šta god da je, umrijet će…
Možda ne danas ili sutra, pa čak ni sljedeće sedmice,
ali, jednog dana sigurno.
Zapravo, umrijet će sve. Mislim, sve.
Ti, ja, tvoja baka, sestre i braća,
tvoji roditelji, djeca, ljubimci,
čak i prokleto cvijeće na tvom grobu.
Tvoji psi, mačke, ptice, štakori,
majmuni i tigrovi i sve divlje zvijeri.
Svaki mrav, bubašvaba, leptir, crv, paličnjak.
– Moj sin ima paličnjaka koji je već mrtav.
Čuva ga u staklenoj kutiji.
Tvoji prijatelji, ljubavnici, neprijatelji, muževi i žene
i svi predsjednici svih onih mjesta koja su predsjednike imala.
Ništa neće umaći, prijatelju.
Ništa i niko što se može vidjeti, čuti ili zamisliti.
Danas je to bio moj pas Blue,
krupni rotvajler koji je bio sa mnom trinaest godina.
Plakao sam nad njegovim tijelom kao što nikad neću
plakati za nekim ljudima koje sam poznavao.
Neko se našalio s nama. Uvijek smrt, oh yeah,
ribe i drveće, ako ih se mi ne dočepamo prvi.
Blue je izabrao svoj trenutak da ode.
Znao je da ona dolazi.
Kažu da životinje osjete takve stvari.
Želim li ja otići prvi? Nisam siguran.
Ali ova tuga je tako duboka.
Znam da me nikada neće napustiti.
Neko će reći, oh da, ali život ide dalje. Baš!
Onda će umrijeti i oni i tako dalje i tako dalje.
Uvijek smrti, baby.
Blue je ostavio ovaj svijet dok je Sinatra još uvijek bio tu.
Ja sam ostavljen u svijetu bez ijednog od njih.
(Iz zbirke A Blessing of the Hounds, 1995. prev. Elma Mujagić)
