Pitao me jedan pacijent jel imam fotografiju iz devedesetih kada sam počeo u ordinaciji, točnije 1998.-e da vidi kako sam izgledao?

Izmotao sam se da je moram potražiti u arhivu

Zapravo sam se zamislio nad tim fotkama iz devedesetih; je li ih uopće imamo?

Ili je to zapravo srednji vijek bez gotovo ikakvih pisanih tj. foto tragova postojanja?

Kad gledaš u kontekstu današnjeg instagrama gdje se bilježi svaki i ponajmanji trenutak  života, bez obzira bio bitan ili ne, devedesete su bile zaista srednji vijek.

Em što je to bilo vrijeme analoga, em što se digitala stidljivo pojavljivala, em što si sve to morao na koncu razviti i platiti da bi sačuvao trenutak tako važan i tako drag u tvojem životu.

Pa odakle mi fotke onda?!

Prelazak iz devedesetih u dvijetisućete je zapravo kao prelazak iz kamenog u brončano doba kada smo otkrili prve čari digitale, kad smo mogli gledati naše fotke do iznemoglosti bez da ih razvijamo.

A, tek slati ih mailom da zadivimo našeg recipicijenta.

Ili tek one benige fore koje si slao mail listom koju si isto tako kao hrčak marljivo skupljao.

Kako onda generaciji koja te stvari uzima zdravo za gotovo objasniti da je fotka bila luksuz, poduhvat ravan crtanju Mona Lise.

Možda čak i teže, jer Leonardo nije morao razvijati Mona Lisu, niti plaćati nezajažnljivom foto studiju koji ti  uzme pola imovine za jedan filmić.

Za čim onda žalimo?

Dobro, ja ću se svađati i reći da mi je to bilo silno važno vrijeme kad  sam svjedočio prevratu jednog sistema koji se činio silno jak u nešto što zapravo nismo znali kud i kamo nas vodi.

Mi smo poput onog slona u staklarnici porazbijai sve živo okolo sebe i ostali nijemo posmatrat što će se zbiti.

Jer , devedeseta polako baš prolazi, ispod mog prozora odlaze crveni karanfilii… kako kaže pjesma, al pjesma naravno ne kaže sve.

Pjesma ne  anticipira prevrat u svojem totalu, ona vadi segmente i traži svoju metaforu u tome.

Ona nam govori o jednom  fenomenu za koji se znalo da ionako prolazi, ali njegove implikacije nitko nije mogao pretpostavti. Bila je to čista avantura.

Ja ću reći da volim devedesete, da se one rijetko događaju u ljudskom vijeku, i kao u onoj staroj;  tko preživi pričat će.

Volim tu neizvjesnost devedesetih, čaroban život koji je konačno bio u rukama pojedinca i on je mogao s njim raspolagati kako želi.

Za nekog tko je zaista pjesnik mogao je svjedočiti snazi ljudske kreacije, kad se velika tema najedanput nađe pod nogama običnog čovjeka i kad on konačno upravlja sa stvarima.

Volio sam gledati tog čovjeka koji se batrgao i koji je navodno uvijek trabao tutora da konačno uzime stvar u svoje ruke i kako upravlja sudbinom.

Pobornici uravnilovke naravno da su listom protiv, je oni vole kad je sve ravno, kada se ne talasa, kada Vrhovni Vođa sve zna i sve vodi, kada su njihovi životi bezlična antropomorfna masa i kada su time zodovoljni.

Zašto se isčuđavamo kad neki objesni tiktoker ili youtuber  izvodi budalaštine i na tome masno zarađuje kad mi  nismo mogli poslati ni pišljivu fotku voljenoj pa da vidi kako smo neodoljivi.  

No vratimo se mi fotografiji koju nemam. Nemam je jer nije bila bitna. Nemam je jer nisam je imao gdje objaviti.

A da se slikam i da potom to idem razviti i i platiti to nije imalo nikakvog smisla.

Nema je jer bi mi se djeca sad rugala iz kojeg je to uopće doba ta fotografija. Možda iz Osmanskog?!

Šta bi mi rekli o modi, stajlingu, pisaćoj mašini koja je ispred mne, analognom telefonu, cigaretama, kafi iz džezve, zapuštenoj frizuri, zapuštenim obrvama, patikama i  leviskama, satu na ruci…

Čemu izlagati rudimentarne ostatke tog doba posvemašnjoj sprdnji?!

Postaješ smiješan, tvoje vrijeme je smiješno, ostaci paleolitika za koje zanimanje imaju još jedino kustosi arheoloških muzeja.

Desno uvce me boli kada slušam te dežurne korepetitore i ideologe ‘boljih vremena’ kako se zgražavaju na klipovima Bake Prase ili Speedovim cirkusarijama.

Šta smo, jebote, mi imali?!

Da bi objavio običnu pišljivu knjigu pjesama morao si proći revno cenzorsko oko, e ne bi li se našlo nešto po sistem tako kolebljivo i nezgodno.

Kamoli da odeš na slem takmičenje i rasturiš svojom bravuroznom izvedbom ismijavajući partijski kongres i svinjske polovice.

Ako nisi tamburao opće tambure, mogao si tamburati sam sa svojim mališanom u nekoj samici i slati klipove po golubu pismonoši.

Al’ ipak volim devedesete; razbile su dosadu i učmalost, otvorile su poklopac kutije u kojoj nismo znali što se nalazi, što će eruptirati takvom snagom, da nas i dan danas raznosi.

I, zaboravih; našao sam fotku!

by Barezi