Dok me blijeda noć na krevetu siše

u sobi gradskoj, tamo iznad huma

žuti mjesec snijegom plave sjene riše,

naboden na vrške rodnih šuma.

I dok se ovdje crni puhor puši

iz mrke lampe, tamo mjesec gladi

sniježne humke i ledeno cvijeće.

“- Oh, da mi je samo gruda svježeg snijega

s krova rodne kuće, da mi srce hladi

što boli, gori i peče…

Uh, da se mogu bacit kao nekad

o rahli snijeg, raširenih ruku!

Proklinjem krevet uz koji sam pribit

ko razbojnik osuđen na muku…

Kako bih rado ujarmio vole

i na vlačicama pošao po drva.

Drugovi seljaci, prtine bih oro

i ralica moja zagrezla bi prva!

Upregli bi sve volove naše

u plug teški i krenuli gradu,

ulice bi preorali – dali paše,

zasijavši svuda travu mladu…

… Čitav dršćem, prolaze me mravi.

Što? Ne mogu život dati više…

– Ali neka… Dati će ga zdravi.”

A pahulje selom lete, lete,

dok blijeda gradska noć na krevetu siše

naivno seljačko dijete…

by Barezi