Samuel Beckett nije bio čovjek pretjerivanja. Nije vjerovao jeziku, nije vjerovao značenju i nije vjerovao porivu da previše objašnjava.
Ipak, pažljivim rastavljanjem jezika on je 20.-om stoljeću dao neka od svojih najtrajnijih i najuznemirujućih djela. Malo je pisaca uspjelo reći toliko rekavši tako malo.
Rođen 13. travnja 1906. u Foxrocku, mirnom predgrađu Dublina u Irskoj, Beckett je odrastao u protestantskoj anglo-irskoj obitelji. Njegov otac, William Beckett bio je geodet, a majka May medicinska sestra.
Od djetinjstva je Beckett bio introspektivan. Provodio je duge sate šetajući sam selom. Iako sramežljiv bio je oštrouman i pažljiv – osobine koje će kasnije oblikovati oskudnu unutrašnjost njegovih likova.
Studirao je francuski i talijanski na Trinity Collegeu u Dublinu. Diplomirao je 1927. i otišao u Pariz gdje će slučajni susret oblikovati ostatak njegova života. Naime, upoznao je Jamesa Joycea koji je već bio duboko u svom radu na Finneganovom bdjenju.
Beckett je bio privučen Joyceovim krugom i čak mu je pomogao u nekim lingvističkim eksperimentima. No, Beckett je ubrzo shvatio da Joyceov ekspanzivni, enciklopedijski stil nije njegova šalica čaja. Gdje je Joyce slagao značenja, Beckett ih je počeo uklanjati. Gdje je Joyce gradio spomenike Beckett je počeo kopati po tišini.
Beckett se nakratko vratio u Irsku, ali tamo nije pronašao svoj mir. Borio se s depresijom. Lutao je Europom. Pisao je, uglavnom bez priznanja. Njegovi rani romani, poput Murphyja (1938.) pokazivali su bljeskove briljantnosti, ali nisu uspjeli pronaći publiku. Zatim je došao rat.
Vratio se u Francusku i pridružio se francuskom Pokretu otpora, riskirajući život kako bi prikupljao obavještajne podatke. Kada je njegova mreža provaljena pobjegao je na jug u Roussillon gdje se skrivao dvije godine radeći kao radnik i nastavljajući pisati.
Nakon rata nešto se promijenilo u Beckettu. Možda je to bila tišina kojoj je svjedočio. Možda je to bila apsurdnost Europe u ruševinama. Počeo je pisati isključivo na francuskom jeziku za koji je rekao da ga je prisilio da piše „bez stila“.
Na francuskom je napisao svoje remek-djelo Čekajući Godota (En attaint Godot), dovršeno 1949. godine.
Kada je prvi put postavljeno na scenu 1953. godine Godot je zbunio publiku. Dva muškarca, Vladimir i Estragon, čekaju pod neplodnim drvetom. Razgovaraju. Svađaju se. Ponavljaju se. Razmišljaju o samoubojstvu. Ništa se ne događa, a Godot ne dolazi. Predstava je prekršila svako pravilo tradicionalne drame. Ipak, odjeknula je.
Publika u poslijeratnoj Europi u tom je čekanju vidjela istinu o ljudskom stanju – nemirnom, nesigurnom, uhvaćenom između nade i očaja.
Becketta nije zanimala slava. Često je odbijao intervjue i izbjegavao javne nastupe. Vjerovao je u djelo, a ne u osobnost koja stoji iza njega. Ipak, njegovo je pisanje nastavilo privlačiti pozornost. Predstave poput Endgamea i Krappove posljednje vrpce gurnule su ga dalje u minimalizam.
Romani poput Molloy, Malone umire i Neimenljivi potpuno su rastvarali narativ, svodeći glas na tok misli, često kružan, često mučan.
U srži Beckettova djela duboka je briga za vrijeme, pamćenje i identitet. Njegovi likovi često lebde u neizvjesnosti, nesposobni djelovati, a opet nesposobni prestati razmišljati. Ne mogu pobjeći od vlastitih misli, ali te misli ne donose jasnoću. To nije nihilizam sam po sebi. Beckett nije jednostavno govorio da je život besmislen. Umjesto toga pitao se kako nastavljamo živjeti čak i kada smisao nestaje.
Godine 1969. Beckett je primio Nobelovu nagradu za književnost. Nije prisustvovao ceremoniji. Umjesto toga, ostao je u Parizu, gdje je živio desetljećima, uglavnom tiho, hodajući istim rutama, promatrajući ljude, slušajući tišinu.
Nastavio je pisati i u kasnoj životnoj dobi. Njegova posljednja djela, poput Worstward Ho, svela su jezik na njegovu najosnovniju bit: „Ikad pokušao. Uvijek podbacio. Nije važno. Pokušaj ponovno. Ponovno propadneš. Bolje propadneš.“
Beckett je umro 22. prosinca 1989. u domu za starije i nemoćne u Parizu. Pokopan je na groblju Montparnasse pored svoje supruge Suzanne koja je preminula samo nekoliko mjeseci ranije. Na njegovom grobu nema monumentalnog spomenika. Samo običan kamen, tih i nepretenciozan, kao i sam Beckett.
Ipak, njegov glas živi.
Samuel Beckett bio je pisac koji je gledao izravno u prazninu, ali nije se trznuo. Nije nudio laku nadu, nikakva laka rješenja. Ono što je umjesto toga nudio bila je iskrenost. Naučio nas je da čak i u tišini nešto govori. Da čak i u čekanju postoji život. Da čak i u neuspjehu nastavljamo dalje.
by Barezi
