Piše; Kristian Sirotich
www.artkvart.hr
Rijeka ima prvaka Hrvatske u slam poeziji. Zove se Lean Radić i teško ga je ne primijetiti – pjesnik i performer čiji nastupi rijetko ostavljaju ikoga ravnodušnim. Nedavno je u Splitu, na državnom prvenstvu koje tradicionalno organizira grupa Dadanti, bio uvjerljivo najbolji i stekao pravo predstavljati Hrvatsku na Europskom prvenstvu u Berlinu. Slam je forma koja traži hrabrost, izravnost i sposobnost da u nekoliko minuta zarobiš pažnju publike – a Lean sve to ima. Iza njega su dvije knjige, treća je na putu, a u razgovoru ne štedi ni riječi ni stavove: o umjetnosti, društvu, politici i licemjerju koje ga najviše iritira.
– Što se promijenilo od kada sam postao prvak Hrvatske? Iskreno, nije se promijenilo ništa. Prve noći nisam bio svjestan što se dogodilo, a drugi dan nisam imao nikakve posebne osjećaje. Eventualno sam dobio malo više lajkova na objavu nego inače na Facebooku. Nisu se javili izdavači, niti se dogodilo nešto značajno.
Kako bi se Lean predstavio u najkraćim crtama – tko je Lean Radić?
– Lean je čovjek. Kraće od toga ne može. Lean je osoba koja radi, privređuje i jako je predana umjetnosti – svim granama umjetnosti. A bavi se poezijom.
Zašto poezijom?
– U tome sam se najviše pronašao. Prije sam pjevao u bendovima, nije da ne bih ostao u tome, ali za bend trebaju barem tri-četiri čovjeka. A ja, kad se uhvatim bilo kakve umjetnosti, jako se u to dam. Probe su uvijek bile teško dogovorive, netko bi uvijek nedostajao. Kako sam pisao tekstove – pretežno sve za svoje bendove – prirodno sam počeo pisati poeziju. Krenuo sam s klasičnom poezijom, ali to me nije previše zadovoljavalo. Tražio sam način da poeziju izvadim izvan njezinih okvira. Tako sam došao do slama – izvođačke poezije. Iako, po pravilu, nisam niti slamer; više sam performativni poetičar. Iz performativne poezije slam je možda i nastao, ali je suzio njezin prostor. U performativnoj poeziji dopušteni su razni rekviziti i kostimi, a ona je više konceptualna priča. U slamu ništa od toga nije dopušteno – čisti mikrofon, ti i tvoj tekst. Dopušteno je kretanje, gestikulacija i mimika, a s time moraš napraviti najbolje da te ljudi zapamte.
Dakle, slam poezija nije samo izaći pred ljude i izvesti ono što ti je u tom trenutku palo na pamet?
– To su više MC-evi. Za natjecanje u slamu prijavljuju se pjesme, uglavnom socijalne tematike. Mogu biti i ljubavne, ali prevladava ono što vas okružuje – svi oblici nepravde, sve što vam smeta. To izvodite pred gledateljima najbolje što možete. Pobjednik je onaj čiju izvođačku emociju ljudi najbolje osjete, onaj koji uspije doprijeti do publike. Na prvenstvu se izvode dvije pjesme u dva kruga, svaka se boduje od 1 do 10, a zbroj bodova donosi pobjednika. Na europskim prvenstvima nakon prvog kruga pola ljudi ispadne; kod nas svi nastupaju u oba kruga. Slam je žestok, izravan, angažiran i mora biti hrabar. Uvijek se dobro pripremim, nebitno je pred koliko ljudi nastupam. Dajem najviše od sebe jer su ljudi uvijek tu zbog mene.
Slam poezija mora probuditi emociju kod ljudi. Gdje tražiš inspiraciju?
– Ono što me inspirira uglavnom je nepravda, malograđanština, religija. Moja prva knjiga, Terminal, ima 240 stranica, druga, Kako sam bacio atomsku bombu, 320. Po tome se može zaključiti da me jako puno stvari tišti. Moje knjige nisu samo poezija – uvijek paralelno pišem poeziju i prozu, i to ne odvajam. To zna biti problem s izdavačima, koji ih ne mogu svrstati ni u čistu prozu ni u čistu poeziju. A i tematika ih često odbija. U poeziji se nismo odmaknuli od pedesetih i šezdesetih, kad se pisalo o ljepotama i recitiralo uz pljesak. U slamu je drugačije – ako se ljudima ne dopadneš, “operu” te na pasja kola. Bude i vrijeđanja, zvižduka… Ja to još nisam doživio, za sada dobro prolazim. Očito sam se okružio ljudima kojima se sviđa to što radim. Da, smeta mi nepravda – i ona koja proizlazi iz religije. Nemam ništa protiv nebeskog, ali protivnik sam onog zemaljskog. Smeta me kad se veliki vjernici prema drugima ophode kao da je ispravno samo ono što oni rade i promoviraju. U svemu tome vidim veliko licemjerstvo: promoviraju jedno, a rade drugo. Kad im nešto prigovoriš, uvijek je odgovor – sotona. Mislim da vjera ne oblikuje ljude; deset posto dolazi iz obitelji, devedeset posto iz karaktera. Vjera je poželjna, iskrena molitva potrebna, ali agenda nekih koji se kriju iza vjere – to je problematično. “Zašto nebo nosi moje ožiljke, kada rane su mi svjetovne” – stih iz moje pjesme koji dovoljno govori o tome.
Zašto nebo nosi moje ožiljke, kada rane su mi svjetovne
Lean Radić
Hrvatska je, dakle, zemlja pogodna za slam poeziju?
– Hrvatska je jako pogodna, naročito od 1991. godine pa ovamo. Iz godine u godinu je sve pogodnija. U gotovo desetogodišnjoj vladavini Franje Tuđmana bio sam jedan od najpljuvanijih autora. No kad sada gledam, čini mi se da su i on i Ivica Račan bili “mila majka” prema onome što se događa danas. U odnosu na neke današnje političare, Tuđman je bio pravi antifašist i to mu je najpozitivnija karakteristika. Njegovu privatizaciju i stav o “200 obitelji” naravno osuđujem, ali od činjenice da je bio antifašist ne možemo pobjeći. Zbog te tvrdnje su me jednom napali i današnji ljevičari i woke generacija. Desničari ne vole antifašiste jer ih poistovjećuju s komunistima, a antifašizam ne bi imao dodirnih točaka s komunizmom da ga neki nakon Drugog svjetskog rata nisu prigrlili. Antifašistima smatram i sve ljude koji su bili u Domovinskom ratu – i oni su se borili protiv fašizma, u ovom slučaju srpskog fašizma. Ne bih volio da netko pomisli da imam nešto protiv Srba – u Srbiji sam jako dobro prihvaćen, rado odlazim jer imaju izuzetno kvalitetnu slam scenu. Nemam ništa protiv Srbije, Rusije, Izraela, Ukrajine, ali imam protiv njihovih vlada jer svoje države vode na krivi način. Ne biram strane, nisam ni za koga. Ja sam za čovjeka i za sve ljude ovoga svijeta. Uvijek protiv nepravde.
A što te najviše pogađa kad je Hrvatska u pitanju?
– Najviše me smeta dojam da smo iz godine u godinu sve gluplji kao narod. Sjećam se svoje ekipe iz devedesetih – više smo promišljali o tome što se događa, a nismo imali internet ni društvene mreže. Možda su upravo one zaglupile narod. Informacija je dostupnija nego ikad, ali nema prave selekcije. Uvijek nam je netko drugi kriv – Srbi, Udba… A možda smo si sami krivi.
Hoćeš li u Berlinu govoriti baš o tim stvarima?
– Izvodit ću pjesme koje sam izveo u Splitu, s prijevodom. Nastup se neće mijenjati – ljudi su u Splitu znali za koga glasaju. Ja ne živim od slama i umjetnosti; to mi je ispušni ventil i radim onako kako želim. Možda me primijete i veće države, možda dobijem koji glas, ali sigurno ću se dobro pripremiti i sigurno je da ću biti viđen. Što će mi to donijeti – pokazat će natjecanje. Vjerujem da će biti dobro. Hrvatska je mala zemlja, ali ima puno umjetnika s puno toga za reći. Nažalost, ako si apstraktan, odmah te netko etiketira. Odmah dobiješ etiketu ekstremnog ljevičara.
Jesi li ti ekstremni ljevičar?
– Prezirem svaki ekstremizam. Osim ekstremizma u umjetnosti – njega volim. Uvijek sam volio ekstremne bendove, ekstremno izražavanje. Ti ljudi nikome nisu nanosili štetu. Ljudi su nekad pljuvali po Letu 3, a oni nikad nikoga nisu ugrožavali, osim možda sebe. Svijet je danas kapitalistički koncipiran, svi žele zaraditi. A kad pogledam, recimo, Ozzyja Osbournea ili neke druge inovativne umjetnike nakon Drugog svjetskog rata – bili su ludi, bili su ispred svog vremena. Sve što su radili bilo je žešće od onoga što se radi danas. Čini mi se da su umjetnici šezdesetih i sedamdesetih bili puno napredniji od današnjih.
Što danas ljude sprječava da budu takvi? Što tebe koči?
– Mene ne koči ništa, ali me brine što će biti kad nestane svih nas koji se bavimo ovakvom umjetnošću. Ima nešto mladih slamera, ali slam ne smatram ekstremnom disciplinom – kao što je to performativna poezija, gdje se čovjek može puno slobodnije i žešće izraziti. U Hrvatskoj su slamerice puno “luđe” od slamera. Rekao bih da su kod nas umjetnice općenito otvorenije od umjetnika. Žene su uvijek bile hrabrije, ali ugnjetavane i njihov glas se nije čuo. Danas vjerujem da će se u slamu i performativnoj poeziji sve više žena ohrabriti i reći što misle.
Radiš li na novoj knjizi?
– Da, pripremam treću knjigu. Podzemlje uma se zove. Koncipirana je kao prve dvije – poezija, kratke priče i eseji – ali još mračnija i socijalnija. Pišem je već dvije-tri godine o događajima u svijetu, na vrlo morbidan, mračan način. Meni je svaka nova pjesma najbolja jer je nova, ali mislim da će ovo biti najbolje od mene do sada.
Jesi li mračan čovjek?
– Pišem o mračnim stvarima na mračan način, ali sebe ne smatram mračnjakom. Neki su rekli da sam sigurno imao sjebano djetinjstvo, da me mama ili tata nisu voljeli. Istini za volju, sa svojim biološkim ocem nisam imao nikakav kontakt; brzo je nestao, nije se javljao niti plaćao alimentaciju. Ali u šestoj godini dobio sam očuha kojeg i danas smatram svojim ocem – napravio je za mene više nego što bi moj biološki napravio u sto godina. Imao sam dobro djetinjstvo, povezanu obitelj. Više su oni imali problema sa mnom u adolescenciji nego ja s njima. Uvijek su me podržavali. Bili su veliki audiofili; od očuha, koji i danas istražuje glazbu, naslijedio sam više od 400 ploča. Valjda je ljudima čudno da pišem o tim temama pa me pitaju zašto tolika depresija i morbidnost. Baš zato što sam imao lijepo djetinjstvo – smatram se idealistom i pogađa me što vidim oko sebe. Volio bih da svijet funkcionira kao moja mala obiteljska zajednica. Znam da je to nemoguće, ali ponekad imam utopističke snove. Onda se probudim i dobijem šamarčinu.
I onda dođe inspiracija za novu pjesmu?
– Neki pišu svaki dan, ja ne. Pišem kad se nađem u lošem razdoblju, kad me nešto silno pogodi i riječi krenu same izlaziti. Nisam hiperaktivan umjetnik, ali sam kritičan prema onome što radim. Kad je knjiga gotova, pažljivo je iščitavam i izbacim ono što ne valja. Volim i kad su ljudi kritični prema meni – ako budemo pozitivno kritični jedni prema drugima, možemo napredovati. Još više bi se probudila kreativnost kad bi postojale institucije koje će umjetnost gurati. Danas mi se čini da je umjetnost pala na niske grane – i ne samo u Hrvatskoj.
Osim što ćeš Hrvatsku predstavljati u Berlinu, zaslužan si što će državno prvenstvo iduće godine biti u Rijeci?
– Pozivam sve da se okušaju. Kad im kažem “dođite na slam”, odgovore da nisu slameri. U Hrvatskoj možda postoje tri-četiri prava slamera. Pozivam sve – svidjet će im se jer to nisu dosadne, sterilne poetske večeri. Na slam dolaze otkačeniji ljudi, šireg pogleda. Pozivamo mlade, ali čini mi se da im nedostaje hrabrosti. Boje se pred javnošću iznijeti svoju umjetnost. Pa nitko ne napravi sve dobro. Od nas starijih dobit će podršku, zaključit će Lean Radić.
by Barezi
